Davor Pongracic / CROPIX
CROPIX

BRONČANI HRVAČ

VRATIO SE U HRVATSKU S BRONCOM I OTKRIO EMOTIVNU PRIČU IZA VRIJEDNE MEDALJE 'Nadam se da je tata gledao s neba kako mi se ostvaruje san'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 16.04.2019. u 14:00

  • DOMINIK ETLINGER Brončani hrvač s Europskog prvenstva u Bukureštu vratio se u Zagreb i emotivno prisjetio nedavno preminulog oca koji ga je motivirao

    Zagrepčanin Dominik Etlinger šesti je hrvatski hrvač s kolajnom na kontinentalnim smotrama od osamostaljenja države. Dominik je broncom osvojenom u nedjelju na EP-u u Bukureštu ušao u društvo braće Nevena i Nenada Žugaja, Tonimira Sokola, Bože Starčevića i Ivana Lizatovića. Možemo i malo dalje u povijest. Dominikova medalja je ukupno 21. hrvatska medalja u tom sportu sa svih velikih nadmetanja (OI, SP i EP). Tu, dakako, računamo na odličja Milana Nenadića, Josipa Čorka, Slavka Koletića i Vlade Lisjaka.

    No, za priču o europskoj bronci Dominika Etlingera nužno se moramo vratiti koji mjesec unatrag. Početkom veljače u Zagrebu se održao veliki hrvački turnir Grand Prix Zagreb Open. Dominik je uoči tog turnira bio jedan od favorita za visok plasman. Tjedan dana prije turnira preminuo mu je otac. Dominik je svejedno izašao na tatami.

    - Nisam želio odustati i zbog oca, ali... Ne znam u biti kako sam sve to izveo jer su mi glava, misli bili u svemu i posvuda, samo ne u hrvanju. Nastupio sam samo kako bih ispoštovao organizatore - prisjetio se jučer Etlinger.

     

    Vratile se slike

    Tada, u Zagrebu, nije pobijedio. Dva, dva i pol mjeseca nakon tog turnira na europskoj smotri u glavnom rumunjskom gradu dospio je do postolja. S mislima na oca.

    - U Bukureštu mi je to bio najveći motiv. Ovo je zato medalja za tatu.

    Zagreb, 150419.
Restoran Oliva.
Press konferencija i docek hrvaca Dominika Etlingera koji je osvojio broncanu medalju na Europskom prvestvu.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
    CROPIX

     

    Tako govori danas u Zagrebu, ali isto je bilo i u Rumunjskoj.

    - Prva misao nakon borbe za medalju, nakon osvojene bronce, još ondje na tatamiju bila mi je: “Ne znam je li me moj tata sada gleda s neba”. To se može čak i čuti na snimci. Bilo mi je baš... teško. Prvih pola sata nakon bronce, osvojio sam medalju, a ja sam plakao... Nisam se mogao smiriti. Žao mi je što moj tata nije sada sa mnom, što nije bio u Bukureštu da vidi ostvarenje sna o kojem smo pričali.

    Dominikov otac Robert Etlinger, trener vratara i mlađih uzrasta u NK Lokomotiva, iznenada je preminuo od srčane kljenuti u 52. godini.

    - Kada smo se posljednji put vidjeli, kada smo posljednji put pričali, krajem siječnja, vozio me u zračnu luku, išao sam u Iran na turnir. Tada i tamo smo posljednji put on i ja razgovarali. Ostavio me na parkingu Zračne luke Franjo Tuđman i tada sam ga posljednji put vidio. Sada kad sam išao na EP u Bukurešt, vratile su se sve slike. Imao sam let i... bilo mi je baš teško. Više nisam mogao nazvati svog tatu da dođe po mene, da me odveze, nego sam morao zvati taksi. Kada sam došao pred pristanišnu zgradu zračne luke, nisam više čuo “Sretno, sine, drži se, sve će biti u redu”, nego sam čuo - “95 kuna, molim”. Taksi cijena. Tako. Tu su mi se sjećanja i emocije jako vratili. Još k tomu, to je bilo i posljednje mjesto gdje sam s tatom pričao...

    Svjesno smo skrenuli s ove za sugovornika očito iznimno emotivne teme. Dominik je u juniorskim danima bio prvak Europe, doprvak svijeta, ali u seniorima nikako da stigne potvrda talenta i rada. Mora da je već lagano bio nestrpljiv.

    - Iskreno, stvarno jesam. U početku sam bio jako nestrpljiv. Nikako dočekati seniorsku medalju, ali nakon sedam godina sam je konačno dočekao. Doduše, prije četiri godine na Europskim igrama u Bakuu bio sam brončani, ali to nije isto kao Europsko prvenstvo. Osobno sam priželjkivao baš europsku medalju. Evo, kucnuo je čas.

     

    Riješio se straha

    Borba za broncu nije bila nimalo jednostavna. Suparnik iz Armenije, Hrant Kalačjan, vodio je 3-1.

    - Da, tako je bilo nakon prve runde, prve tri minute. Kao prvo, uopće mi nije bilo drago kada sam vidio da za medalju idem na Armenca. Radije bih Mađara jer smo stilom hrvanja sličniji, više mi paše i mislim da bi bila jednostavnija taktika. Armenac je pokretljiv, brz, voli jako puno bacati. Onda je uslijedila uputa našeg trenera, Bjelorusa Igora Petrenka, koji me usmjerio sa samo dvije rečenice. Rekao mi je: “Ako ćeš se hrvati kao u prvoj rundi, nećeš ga dobiti u parter. Više riskiraj, više pokušavaj, pa i po cijenu toga da izgubiš 10-0 jer je isti vrag kao da izgubiš 3-2”. Tu sam se nekako rasteretio u glavi i tek tada dao maksimum. Dotad sam bio kao pod kočnicom, u nekom strahu da on mene ne baci, preoprezan.

    U hrvatskom hrvanju ove se sezone pojavljuje jedno novo ime, u svijetu hrvanja iznimno cijenjeno i uspješno. Naime, Hrvatski hrvački savez iz Bjelorusije je za trenera doveo Igora Petrenka (52). Bio je i sam odličan hrvač s dvije europske bronce, ali i kao trener briljira. Od 2014. do 2018. bio je bjeloruski izbornik, a njihovi su hrvači u tom razdoblju osvojili 21 medalju na OI, SP-u i EP-u. Od prošle jeseni je trener-mentor hrvatskih reprezentacija. Sada, u Bukureštu, Bjelorusija prvi put u povijesti nije osvojila niti jednu medalju, a malena Hrvatska ima jednu. Dominik je spomenuo trenera malo prije, no svi u našem hrvanju ga silno hvale. Što je on napravio ili radi drukčije?

    - Uveo je još malo veću dozu discipline. To ne znači da smo mi Hrvati u hrvanju nedisciplinirani. Štoviše, vjerojatnije smo najdiscipliniranija momčad na svijetu. Ne pijemo, ni izlazimo, ne pušimo, ne biramo mjesta treninga, ali jednostavno nam je trebao netko u koga se možemo pouzdati, a tko ima puno iskustva. To je bila prekretnica. Znamo sada da iza sebe imamo čovjeka koji je provjeren.

     

    Sad znam i detalje

    Možda i da zna prepoznati trenutak u finalu kada se kuje medalja, pobjeda?

    - Upravo to i upravo je to meni omogućio. Hrvanje je pojedinačni sport, u svakoj sekundi se zbivaju neke nove situacije, i to treba prepoznati. Igor Petrenko to zna. Jednako kao i taktika. Prije nisam radio taktiku, suparnika sam znao okvirno, a sad znam detalje. Petrenko mi doslovno kaže u kojoj sekundi će on probati nešto napraviti. Toliko dobro to zna. Nemam riječi, a opet je toliko smiren. Nije neka galama, krutost - zaključio je 27-godišnji izvanredni student kineziologije.

     

    Jasno je da je u ovoj i sljedećoj godini glavni cilj Tokio 2020.

    - Prva norma za OI je Svjetsko prvenstvo u Nursultanu, bivšoj Astani, u Kazahstanu. Prvih šest ide po kategoriji, no moja kategorija do 72 nije olimpijska. Zato je plan ići niže, do 67 kg, jer je iznad Bože Starčević i on je tu glavni. Ja bih se i bolje osjećao do 67 kg, samo što imam problem. Moja se kilaža kreće oko 80, tako da ne znam kako ću to izvesti.

    Tagovi
    Iz drugih medija