Biciklizam je iznimno zahtjevan sport, pa je vozačima osim izuzetnih fizičkih sposobnosti vrlo važan i mentalni aspekt, odnosno okruženje u kojem se nalaze. Stoga se nerijetko događa kako vrhunski vozači žele uz sebe imati bezrezervnu podršku koju im mogu ponuditi članovi obitelji. Kroz povijesti, 17 vozača koji su osvojili barem jednu veliku trotjednu utrku, "Giro d'Italiju", "Tour de France" ili "Vueltu a Espanu", imalo je brata ili braću koji su također bili profesionalni vozači, no rijetko se događalo da ta braća budu podjednako kvalitetni vozači o čemu svjedoči i činjenica kako se dosada nije dogodilo da dva brata budu i pobjednici "grand tourova".
Trojica pobjednika "grand tourova" koji su još uvijek aktivni vozači imaju i braću vozače, to su Vincenzo Nibali, Nairo Quintana i Simon Yates. U dva od ta tri slučaja, kod Nibalija i Quintane, razlika u broju pobjeda je uvjerljivo na strani starije i, očito, talentiranije braće, dok je kod blizanaca Yates, kako bi se i očekivalo, ipak mnogo manja razlika u kvaliteti.
Pobjednik hrvatskog Toura iz 2017. godine, Vincenzo Nibali (34) jedan je od samo sedam vozača koji su tijekom karijere uspjeli slaviti na sve tri trotjedne utrke, bio je najbolji na "Giru" 2013. i 2016., "Touru" 2014. i "Vuelti" 2010. godine, ukupno je ostvario 74 pobjede u karijeri, a o njegovoj svestranosti govore i trijumfi na nekim od najvećih jednodnevnih utrka na svijetu poput "Il Lombardije" (2015, 2017) i "Milano-Sanrema" (2018). Antonio Nibali (27) je, pak, u pet godina koliko se natječe među profesionalcima, od kojih je posljednje tri proveo u istoj momčadi kao i Vincenzo, dosada ostvario samo jednu pobjedu, dok mu je najbolji plasman na nekoj trotjednoj utrci 76. mjesto s ovogodišnjeg "Gira" na kojemu je radio za starijeg brata koji je završio na drugoj poziciji.
Kao što mu i nadimak "Kondor" sugerira, Nairo Quintana (29) je specijalist za brdske etape, pa je većinu od svojih 59 pobjeda ostvario u etapama s brdskim ciljem ili slavljem u ukupnom redoslijedu trotjednih ili jednotjednih utrka. Uz pobjede na "Giru" 2014. i "Vuelti" 2016. ima i dva druga mjesta s "Toura" (2013, 2015) ima i po tri etapne pobjede na "Giru" i "Touru" te dvije na "Vuelti". S druge, strane, njegov dvije godine mlađi brat Dayer, koji je bio član iste momčadi kao i Nairo, od 2014. do 2018. godine su obojica vozila za Movistar, ima ukupno tri pobjede u dosadašnjoj karijeri te samo dva starta na nekom "grand touru", oba na "Giru" na kojemu je zauzimao 93., odnosno 82. mjesto 2015. i 2018. godine. Nakon jedne godine razdvojenosti, Nairo i Dayer Quintana sljedeće će godine ponovno voziti za istu momčad, francusku Arkeu-Samsic.
Blizanci Yates (27) po svojim su rezultatima ipak mnogo ujednačeniji, a takvo što se i očekivalo od prvog dana kada su postali profesionalci. Obojica su od 2014. godine članovi australske WorldTour momčadi koja trenutačno nosi ime Mitchelton-Scott i obojica du dobijali priliku biti kapetani momčadi na velikim utrkama. Prvi je pozornost na sebe svrnuo Adam koji je 2016. godine završio kao četvrti na "Touru", ali posljednjih godina više uspjeha ima Simon koji je lani osvojio "Vueltu", a među 27 profesionalnih pobjeda ima i tri etape s prošlogodišnjeg "Gira" te dvije s ovogodišnjeg "Toura". Adam je posljednjih godina napravio korak unatrag, završio je posljednja dva "Toura" na 29. mjestu iako je bio kapetan ekipe, ali ipak je sakupio respektabilnih 14 pobjeda i stječe se dojam da bi, kada bi se fokusirao na "Giro" ili "Vueltu", mogao konkurirati za ukupnu pobjedu na nekoj od te dvije utrke. Kada bi mu to pošlo za rukom, Simon i Adam Yates bi mogli postati prva braća s pobjedama na "grand tourovima".
Osim ova tri primjera u kojima još uvijek aktivni pobjednici "grand tourova" imaju braću profesionalne bicikliste, i dvojica od petorice najvećih vozača svih vremena imali su braću koja su se također profesionalno bavili ovim sportom, ali uz daleko manje uspjeha. To su Talijan Fausto Coppi i Španjolac Miguel Indurain.
Fausto Coppi je 1949. godine postao prvi vozač koji je pobijedio na "Giru" i "Touru" u istoj godini, a to je ponovio i 1952. S pet osvojenih "Gira" (prvoga je osvojio 1940., a petog 1953.) Coppi je zajedno sa sunarodnjakom Alfredom Bindom i Belgijancem Eddyjem Merckxom i dalje rekorder po broju pobjeda na toj utrci, a njihov bi broj vjerojatno bio i veći da mu karijera nije bila prekinuta na pet godina zbog Drugog svjetskog rata. O koliko se svestranom vozaču radi pokazuje i to da je osvojio i naslov svjetskog prvaka, bio rekorder u vožnji na jedan sat, a pobjeđivao je i na nekim od najvećih jednodnevnih utrka na svijetu poput "Giro di Lombardia", "Milano-Sanremo" i "Paris-Roubaix". Njegov tri i pol godine mlađi brat Serse imao je daleko manje uspjeha, tijekom svoje šestogodišnje karijere ostvario je njih tek četiri od kojih je najveća ona sa "Paris-Roubaixa" 1949. Nažalost, oba brata Coppi umrla su vrlo mladi, Serse je poginuo na utrci "Giro del Piemonte" 1951. godine u dobi od 28 godina od posljedica pada kada mu je kotač upao u tramvajske tračnice tijekom završnog sprinta, dok je Fausto umro u dobi od 40 godina od neliječene malarije koju je dobio prilikom ekshibicijske utrke u tadašnjoj Gornjoj Volti.
Miguel Indurain jedan je od četvorice vozača koji su pet puta osvajali "Tour", ali jedini kojemu je to uspjelo pet puta zaredom (1991-95). U to je vrijeme i dva puta zaredom, 1992. i 1993., osvojio i "Giro" čime je postao jedini vozač u povijesti koji je osvojio "Giro" i "Tour" u dvije uzastopne godine. S obzirom na njegov stil vožnje, odnosno dominaciju u etapama voženim na kronometar, Indurain nije ostvario veliki broj pobjeda, njih 87, a one su većinom dolazile u etapnim utrkama. Miguelov četiri godine mlađi brat Prudencio je tijekom svoje devetogodišnje karijere ostvario tek tri pobjede, sve na manjoj utrci "Vuelta a Alentejo" 1996. godine, ali je bio važan vodonoša svom velikom bratu kako na "Giru" 1992. i 1993. tako i na "Touru" 1993.
Mnogim ljubiteljima biciklizma iz nedavne prošlosti ostala su u sjećanju luksemburška braća Andy i Fränk Schleck, prva braća koja su završila na pobjedničkom postolju "Toura" u istoj godini, 2011. kada je Andy bio drugi, a Fränk treći iza Australca Cadela Evansa. Pet godina mlađi Andy bio je mnogo talentiraniji, o čemu svjedoči i naslov pobjednika "Toura" 2010. koji mu je dodijeljen nakon što je Španjolac Alberto Contador diskvalificiran 18 mjeseci nakon završetka te utrke, ali njegova je karijera trajala puno kraće. Andy je skrenuo pozornost na sebe kada je s nepune 22 godine završio kao drugi na "Giru", da bi najbolje rezultate ostvarivao od 2009. do 2011. godine kada je jednom pobijedio i dva puta završio kao drugi na "Touru". No, zbog problema s ozljedama tijekom 2013. i 2014. gotovo da nije mogao završiti utrku te je krajem 2014. objavio kako završava karijeru u dobi od samo 29 godina. Profesionalna karijera Fränka Schlecka protegnula se na 17 godina tijekom kojih je ostvario respektabilne 32 pobjede, a najveći uspjeh na "grand touru" bilo mu je upravo treće mjesto s "Toura" 2011.
Od vozača iz ranijih vremena koji su osvajali "grand tour", a imali su braću bicikliste spomenimo još Mauricea Garina, Henrija Pelissiera, Alfreda Bindu, Gustafa Deloora, Göstu Petterssona i Laurenta Jalaberta.
Maurice Garin bio je pobjednik prvog "Toura" 1903. godine, a u srpnju sljedeće godine u Parizu je proslavio i obranu naslova dok je te 1904. njegov brat Cesar završio kao treći. No, četiri mjeseca potom oba brata Garin su diskvalificirana, kao i drugi Lucien Pothier te četvrti Hippolyte Aucouturier, zbog varanja, pa je pobjednikom proglašen Henri Cornet koji je do danas ostao najmlađi pobjednik "Toura" u povijesti. Maurice Garin se i prije pokretanja "Toura" dokazao kao pobjednik, slavio je na "Paris-Roubaixu" 1897. i 1898. te na utrci "Bordeaux-Paris" 1902. Nakon što mu je oduzeta pobjeda na "Touru" 1904. okončao je karijeru. Ni najmlađi brat Cesar niti srednji brat Ambroise tijekom svojih karijera nisu ostvarili niti jednu pobjedu iako su ostvarili nekoliko plasmana među prva tri na rijetkim utrkama koje su se vozile na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Henri Pelissier bio je najbolji od trojice vrlo uspješne braće koji su nastupali od 1912. do 1938. godine. On je još 1914. kao 25-godišnjak završio "Tour" kao drugi, da bi na prva dva "Toura" nakon Prvog svjetskog rata odustajao zbog svađe s pokretačem i direktorom utrke Henrijem Desgrangeom. Desgrange je jednom prilikom rekao kao Pelissier nikada neće osvojiti "Tour" jer je "premekan", na što je ovaj odgovorio trijumfom na najvećoj biciklističkoj utrci na svijetu 1923. Sljedeće godine braća Pelissier su priredila "predstavu" tijekom treće etape "Toura" kada su objavili da odustaju od daljnjeg nastupa zbog nehumanih zahtjeva koje pred vozače postavlja Desgrange. Zanimljivo, od osam "Tourova" na kojima je startao, Henri Pelissier je završio samo dva, jednom na prvom, a jednom na drugom mjestu. Godine 1919. uz Henrija Pelissiera na "Touru" je nastupio i njegov pet godina mlađi brat Francis. Henri je osvojio prvu, a Francis treću etapu što je posljednji put u povijesti "Toura" kako su dva brata osvojila po etapu u istoj godini. Francis je usto i tri puta osvajao naslov prvaka Francuske, ali nije niti jednom završio "Tour". Najmlađi od braće Pelissier, Charles na sceni se pojavio nakon što je njegov 14 godina stariji brat Henri već završio karijeru. Charles je ukupno osvojio 16 etapa na "Touru", a najbolju je godinu imao 1930. kada je pobijedio na čak osam etapa "Toura", od čega čak četiri zaredom.
Alfredo Binda bio je dominantna figura talijanske biciklističke scene krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošlog stoljeća. Osvojio je pet puta "Giro", a 1929. je bio toliko dominantan, osvojio je osam etapa zaredom i potpuno uništio neizvjesnost, pa su mu organizatori 1930. platili iznos jednak onom koji je bio namijenjen ukupnom pobjedniku samo da ne nastupi. Ukupno je Binda osvojio 41 etapu na "Giru", što je bio rekord sve do 2003. godine kada je sprinter Mario Cipollini stigao do svoje 42. etapne pobjede na utrci kroz Italiju. Binda je 1927. postao i prvi profesionalni svjetski prvak u cestovnoj vožnji, a taj je uspjeh ponovio 1930. i 1932. te je s tri naslova i dalje rekorder zajedno s Belgijancima Rikom Van Steenbergenom, Eddyjem Merckxom, Španjolcem Oscarom Freireom i Slovakom Peterom Saganom. Njegov dvije godine mlađi brat Albino Binda proveo je 10 godina među profesionalcima tijekom kojih je ostvario tek tri pobjede, od kojih jednu etapnu na "Giru" 1928. kojega je završio na osmoj poziciji.
Gustaf Deloor bio je prosječni belgijski biciklist, ali je ostao upamćen kao pobjednik prva dva izdanja "Vuelte" 1935. i 1936. godine. No, te njegove pobjede samo govore o tome koliko je "Vuelta" na svom početku bila nevažna utrka, a španjolski biciklisti nekonkurentni u međunarodnim razmjerima, jer su mu uz te dvije pobjede najveći uspjesi u karijeri bili jedna etapna pobjeda na "Touru" i drugo mjesto na utrci "Liege-Bastogne-Liege" 1937. Stariji Gustafov brat Alfons imao je još skromniju karijeru, bez ijedne pobjede, ali je na drugoj "Vuelti" 1936. završio na drugoj poziciji i to je jedini slučaj da su dva brata završila neki "grand tour" na prve dvije pozicije.
Šveđanin Gösta Pettersson bio je najbolji od četvorice braće koji su na Olimpijskim igrama 1968. u Ciudad Mexicu osvojili srebrnu medalju u momčadskom kronometru. On je s braćom Erikom, Stureom i Tomasom osvojio i tri uzastopna naslova svjetskih amaterskih prvaka (1967-69) u momčadskom kronometru na 100km, da bi 1970. sva četvorica postali profesionalci u momčadi Ferretti. Erik se u profesionalcima zadržao samo dvije, Sture tri, a Tomas četiri godine, no samo je Tomas ostvario tri pobjede, dok je Gösta, koji je u profesionalce stigao na pragu 30. godine uspio osvojiti "Giro" 1971., dok je na "Touru" 1970. završio na trećoj poziciji. Možda bi niska njegovih uspjeha bila i veća da se ranije upustio među profesionalce.
Laurent Jalabert je naslovom pobjendika na "Vuelti" 1995. godine postao posljednji Francuz koji je osvojio neki "grand tour", a o njegovoj dominaciji na toj "Vuelti" svjedoči i činjenica kako je odnio i naslove za najboljeg sprintera i najboljeg penjača uz pet etapnih pobjeda. Iako je početkom karijere slovio kao sprinter, na "Touru" 1992. i 1995. osvojio je zelenu majicu, a pobjednik u toj kategoriji bio je i na "Vuelti" četiri godine zaredom (1994-97), dok je kolekciju kompletirao 1999. osvojivši naslov najboljeg sprintera na "Giru", popularni "Jaja" je u drugom dijelu karijere izrastao u svestranog vozača u prilog čemu govore pobjede na jednodnevnim utrkama različitih profila, od "Milano-Sanremo" do "Fleche Wallonne", da bi u posljednje dvije godine svoje karijere osvojio točkastu majicu za najboljeg penjača na "Touru". od 1995. do 1997. Jalabert je tri godine zaredom bio najbolji biciklist na UCI-jevoj rang-listi, a ukupno je ostvario 196 pobjeda. Laurentov četiri godine mlađi brat Nicolas proveo je 17 godina u profesionalnom pelotonu, od čega pet u istim momčadima kao i brat, tijekom karijere ostvario je tek četiri pobjede na manjim utrkama.
Jedan od najpopularnijih i najuspješnijih biciklista današnjice je Slovak Peter Sagan (29). Ovaj svestrani vozač specijalizirao se za osvajanje zelene majice na "Touru", koju je osvajao čak sedam puta u posljednjih osam godina. Tijekom tog razdoblja Sagan je osvojio 12 etapa na "Touru", ali je postao i prvi vozač koji je osvojio tri uzastopna naslova svjetskog cestovnog prvaka (2015-17). Među najveće Saganove uspjehe morao dodati i trijumfe na "Ronde van Vlaanderen" 2016. i "Paris-Roubaix" 2018., a dosada je već upisao 175 profesionalnih pobjeda. Godinu dana stariji Peterov brat Juraj Sagan u profesionalcima je od 2010. godine i tijekom čitavog tog desetljeća vozi za iste momčadi kao i Peter, ali je dosada upisao samo jedan nastup na "grand tourovima" i to na "Touru" 2017. kojega nije niti završio. Od četiri pojedinačne pobjede u dosadašnjoj karijeri Juraj Sagan je tri ostvario na prvenstvima Slovačke, ali bio je i član momčadi Tinkoff-Saxo koja je 2016. godine pobijedila na momčadskom kronometru od Poreča do Umaga na drugom izdanju "Tour of Croatia".
Ove godine na CRO Raceu momčadi Astane nastupit će 31-godišnji Bask Gorka Izagirre, koji je prošle godine osvojio naslov cestovnog prvaka Španjolske. To mu je jedna od ukupno 19 pobjeda u karijeri koja traje već čitavo desetljeće, a tijekom koje je većinom bio usko vezan sa svojim dvije godine mlađim i podjednako talentiranim bratom Ionom. Naime, Gorka je postao profesionalac 2010. godine u tadašnjoj momčadi Euskaltel, a godinu dana potom u istoj momčadi pridružio mu se i Ion. Obojica su bili članovi te ekipe do njezinog rasformiranja 2013. godine, da bi zbog svojih odličnih rezultata obojica od 2014. do 2016. vozili za jednu od najboljih momčadi na svijetu Movistar. Samo u 2017. godini su bili razdvojeni, Gorka je ostao u Movistaru, dok je Ion prešao u Bahrain-Meridu, 2018. su obojica proveli upravo u Bahrain-Meridi, da bi od ove godine bili članovi Astane. Osim naslova prvaka Španjolske, najveći uspjeh Gorke Izagirrea je etapna pobjeda na "Giru" 2017. godine. Ion je ipak nešto uspješniji od Gorke, dosada je ostvario 21 pobjedu u karijeri. On je također bio cestovni prvak Španjolske i to 2014. godine, etapu na "Giru" je osvojio 2012., ali usto ima i etapnu pobjedu na "Touru" 2016., a bio je i ukupni pobjednik jednotjednih WorldTour utrka Kroz Poljsku 2015. i Kroz Baskiju ove godine.
I dvojica najboljih hrvatskih biciklista, Vladimir Miholjević i Robert Kišerlovski, imaju braću koja su se također bavila biciklizmom, Vladimir pet godina mlađeg brata Hrvoja, a Robert dvije godine starijeg brata Emanuela koji je još uvijek aktivan.
Vladimir Miholjević koji je pokrenuo 2015. godine Tour of Croatia i ove godine ga u petom uzastopnom izdanju organizira pod imenom CRO Race, nastupio je na 10 uzastopnih utrka "Giro d' Italia". Najbolji plasman ostvario je 2008. kada je bio 21., ali je 2007. bio vrlo važan pomagač Danilu Di Luci kada je Talijan osvojio "Giro", dok je 2002. i 2005. godine bio član sastava koji su osvajali naslove momčadskih pobjednika, a 2004. je osvojio nagradu "Cima Coppi" kao vozač koji je prvi prešao preko najviše točke "Gira" te godine (to je bio Passo Gavia). Godine 2003. Miholjević je postao prvi Hrvat koji je završio "Tour" okončavši to jubilarno izdanje "Grande Bouclea" na 50. poziciji. Prije odlaska u Italiju, Miholjević je pet godina vozio za slovensku momčad Krka-Telekom tijekom kojih je ostvario šest pobjeda, a vjerojatno bi ih bilo i više da nije bilo teške ozljede koljena zbog koje je propustio čitavu sezonu 1999. Hrvoje Miholjević tijekom karijere je vozio za slovensku Perutninu iz Ptuja te za momčad Loborike iz Pule te je ostvario osam pobjeda, od kojih su neke stigle na manjim utrkama u Italiji, ali nažalost nije dobio priliku nastupiti za WorldTour ili ProContinental ekipu.
Robert Kišerlovski je dva puta uspio završiti "Giro" na 10. poziciji (2010, 2014) što je najbolji plasman nekog hrvatskog vozača na "grand tour" utrkama, a u osmoj etapi "Gira" 2014. je zauzeo drugo mjesto s istim vremenom kao pobjednik Diego Ulissi čime je stigao najbliže etapnoj pobjedi od svih naših vozača. Te je godine Kišerlovski imao status kapetana momčadi RadioShack-Leopard na "Giru", dok je 2010. stigao do 10. mjesta kao član "Liquigasa" kada je imao ulogu pomagača Ivanu Bassu koji je te godine trijumfirao na "Giru". Te 2010. je Kišerlovski s Liquigasom, a 2011. s Astanom osvajao momčadski naslov na "Giru". Tijekom 2015. i 2016. godine Kišerlovski je bio momčadski kolega s jednim od najboljih vozača u posljednjih 20 godina, Španjolcem Albertom Contadorom, u momčadi Tinkoff-Saxo no nije ispunio očekivanja, a nakon još dvije slabije sezone u momčadi Katjuše na kraju prošle godine odlučio se umiroviti u dobi od 32 godine sa šest pobjeda uz svoje ime. Emanuel Kišerlovski je profesionalnu karijeru započeo u Loboriki, a nakon gašenja te momčadi 2012. godine prešao je u Meridianu-Kamen za koju vozi i danas. Jedinu pobjedu dosada Emanuel Kišerlovski ostvario je 2015. godine kada je postao prvak Hrvatske u cestovnoj vožnji.