Poslije ekipnog Prvenstva Rusije, na kojem je predvodio ekipu Sibira, 14. svjetski prvak Vladimir Kramnik (2006-2007) posjetio je Krasnodar i otvorio šahovski klub, koji je dobio ime po njemu. Počasni predsjednik kluba je Vladimirov brat Jevgenij, zastupnik Gradskog vijeća Tuapse u Krasnodarskoj regiji.
Naučio igrati s pet
Tom prilikom razgovarao sa studentima Kubanskog državnog sveučilišta (KubGU), o čemu je izvijestio Aleksej Kašenko.
- Rođen sam u Krasnodarskoj regiji 1975. Za Krasnodar me vezuju sjećanja iz djetinjstva, tu su igrani regionalni juniorski turniri. Tu je u osamdesetima bila šahovska škola, u kojoj sam često dolazio. Ona mi je pomogla u napredovanju. Zato ja rado svuda otvaram škole, klubove jer uvijek postoji šansa da se pojavi novi ozbiljan šahist. Drago mi je što otvaramo šahovski klub u tako poznatom mjestu kao što je KubGU.
Kada ste odigrali prvu šahovsku partiju i zašto ste izabrali baš šah?
- Otac me naučio igrati šah kada sam imao pet godina. U principu, nisam mislio da ću postati profesionalni šahist. U Sovjetskom Savezu šah je bio dio kulture, bio je jako popularan, djecu su učili umjetnosti, glazbi i šahu. Nisam imao ideju bih li išao ovim putem, ali mi se stvarno svidjelo igrati, a i odmah sam imao uspjeha. Sa 6 godina počeo sam se baviti šahom moglo bi se reći profesionalno i bavim se još uvijek. Prvu sam partiju odigrao s ocem. Ne sjećam se kako, to je bilo davno. Prvi turnir dobro pamtim, igrao sam na muškom prvenstvu grada. Imao sam 6 godina i naravno bilo je čudo što tako maleni dječak igra na prvenstvu za odrasle. Glavni protivnici imali su više od 50 godina. Njima nije bilo ugodno igrati sa dječakom od 6 godina, a još su neki izgubili.
Kakav je bio vaš put do šahovskog prijestolja?
- Odgovor na to potrajao bi nekoliko sati. Ukratko, radio sam na šahu, uvijek sam volio igrati i sve je nekako išlo naprijed. Nikad mi cilj, iskreno, nije bio da postanem svjetski prvak. Glavno mi je bilo da radim ono što volim. U jednom trenutku bio sam dovoljno zreo da nastupim na najvažnijem meču. Godine 2000. postao sam svjetski prvak. Igrao sam s Garijem Kasparovom, uspio sam ga pobijediti. Moram reći da je to bio povijesni meč, jedini u njegovoj karijeri koji je izgubio. Zatim sam dva puta uspješno branio titulu, a u nekom trenutku, uvijek se tako dogodi, pojavi se netko jači, mlađi i četvrti meč za titulu sam izgubio. Istina, od velikog šahista, Indijca Ananda, nije sramota od njega izgubiti. Nastavio sam igrati profesionalno i bez obzira na to što sam već veteran u šahovskom smislu, uspio sam se održati i sada sam treći na svjetskoj rejting listi. Međutim, godine nose svoje i u jednom trenutku ću završiti sa šahom, ali ću igrati još nekoliko godina. I pokušat ću još jednom doći u priliku da se borim za titulu.
Stroj ispred čovjeka
Kako se odnosite prema računalnom šahu i kakve su šanse čovjeka da pobijedi?
- U borbi protiv računala čovjek, na žalost, zaostaje. Prije 10 godina najjači program i najjači igrači bili su približno jednaki. Ja sam igrao dva meča s programom Fritz 2002. i 2006, u prvom je borba bila ravnopravna, igrali smo 4:4, a u drugom je bilo teško, posljednju partiju sam izgubio i tako izgubio i meč. Od tada se ne igraju mečevi protiv računala jer se snaga programa povećala dva do tri puta, a kod igrača samo 5-10%.