Kad se pogledaju sportski i životni put Sandre Paović, onda je svakome jasno da se radi o osobi koja je po prirodi pobjednik. Život je nije mazio, ali ona je sve prepreke uspješno svladavala. Imala je samo osam godina kada se s ocem Mišom zaputila u Sentu, bilo je to u srpnju 1991. Senta je tada bila jedan od jačih stolnoteniskih klubova u Jugoslaviji. Obiteljski plan bio je da mama Marija ostane u Borovu Naselju i pričeka da se tata i kćerka smjeste te da im se i ona priključi.
Međutim, ratni vihor onemogućio je brzo spajanje obitelji i tek u studenom je Marija Paović uspjela doći do svojih najmilijih.
- Sandra i ja bili smo jako zabrinuti zbog svega što se događalo i brinuli smo se za Marijin život. Pogotovo nas je uhvatio strah kada smo čuli da je Sandrin ujak Ante Marendić poginuo u Vukovaru. Kad je Marija, stigla svi smo mogli odahnuti - prisjeća se otac Mišo teških dana u njihovu životu.
Sandra je godinu dana igrala i trenirala u Senti, obitelj je stanovala kao podstanar, a najam su plaćali ušteđevinom koju je tata uspio ponijeti prilikom odlaska iz Vukovara.
Oba roditelja bila su bez posla, ali svi ti problemi nisu omeli Sandru da s još većim htijenjem i željom pristupa treninzima i natjecanjima.
- Imao sam osjećaj da je unatoč tome što je bila jako mlada, odlučila svojim rezultatima omogućiti bolji život obitelji - s ponosom je istaknuo Mišo Paović.
Nakon Sente Sandra prelazi u Čoku, gdje se također zadržala godinu dana, slijedio je odlazak u Kikindu. Tamo je obitelj Paović dobila stan na korištenje, ali roditelji su i dalje bili bez posla. Nakon Kikinde stigla je ponuda iz Zmajeva, u tom malom mjestu kraj Novog Sada imali su ambiciozan klub.
- Zmajevo je imalo jaku momčad i željeli su isto napraviti sa ženskom ekipom. Doveden je trener iz Kine, koji je trenirao Sandru i uvidio da je ona veliki potencijal, pod njegovim vodstvom napredovala je krupnim koracima.
Sve to vrijeme tinjala je želja za povratkom u Hrvatsku, iznad svega to je željela Sandra. I konačno, došao je taj trenutak.
- Bilo je to 25 dana prije Europskog kadetskog prvenstva u Slovačkoj 1997. Predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak i izbornik kadetske reprezentacije Nikica Vukelja najzaslužniji su što smo se vratili u Hrvatsku. U Srbiji se po medijima pisalo kako Sandra prelazi u Vojvodinu. Došao sam kod predsjednika Zmajeva i tražio papire, a on je za uzvrat tražio 5.000 DEM odštete. Uspio sam posuditi novac i dobiti papire te smo u tajnosti otišli za Hrvatsku.
Dobro se sjeća tih trenutaka tata Mišo, dodao je još jednu zanimljivost.
- Kada smo prešli granicu i bili u Hrvatskoj, Sandra mi je rekla, “tata, ovdje je neki drugi zrak”.
Na Europskom prvenstvu Sandra je prvi puta zaigrala u hrvatskom dresu i osvojila tri zlatne i jednu brončanu medalju. Postala je stipendist HOO-a i pristupila je Međimurju iz Čakovca.
- Ja sam u Čakovcu dobio posao u banci, imali smo stan na korištenje i bili smo sretni što smo konačno stigli u svoju domovinu. Četiri godine za redom Sandra je proglašavana najboljom sportašicom Međimurja. Moram se zahvaliti i izborniku stolnoteniske reprezentacije Nevenu Cegnaru koji nam je u svemu jako puno pomogao - naglasio je Mišo Paović.
Nakon Međimurja Sandra prelazi u Mladost. Potom je stigla ponuda koja se ne odbija, švicarski Basel ponudio je odlične uvjete i Sandra je dvije godine nastupala za ovaj švicarski klub. Nakon toga šest godina igra u njemačkoj Bundesligi pa slijedi odlazak u Francusku. Mondeville je tada bio najbolji klub u Europi i željeli su još više pojačati, nitko nije mogao ni slutiti da će se dogoditi tragična prometna nesreća.
- Putovali su u Krakow na polufinale Eurolige, bilo je to 30. siječnja 2009. Na putu prema aerodromu menadžer kluba, koji je vozio kombi, zaspao je i udario u kamion, došlo do prometne nesreće, u kojoj je Sandra teško stradala - s tugom nam je ispričao ove detalje otac Mišo.