Nije bilo boljeg od toga da se s rezultatom karijere, s jednim od najvećih podviga hrvatskog sporta, sa svjetskim gimnastičkim zlatom, vrati tamo gdje je sve počelo. U svoj dom, stari Sokolski dom u centru Zagreba. Mjesto na koje ga je tata Saša kao 4-godišnjaka prvi put doveo na gimnastički trening.
- Ja sam Tin Srbić. Prečaš. Svjetski prvak na preči, ne na konju s hvataljkama - nasmijao je svoje brojne prijatelje, gimnastičke kolege, trenere, visoke državne uzvanike koji su mu došli čestitati i usput pecnuo medije koji su ga proteklih dana greškom svrstavali na neke druge sprave, pa čak i sportove.
- Lijepo se vratiti doma. Tu gdje je sve počelo - pogledom je prošao po 134 godine starom Sokolskom domu i preči na kojoj je godinama neumorno stvarao ovo što je danas - svjetski prvak.
- Ljudi iz mog kluba ZTD Hrvatski sokol omogućili su mi prije nekoliko mjeseci da dobijem novu preču, istu kakva je bila u Montrealu, a to mi je puno pomoglo da ondje budem pravi.
Bolje pasti nego biti 45.
Međutim, jedna nova preča u dvorani koja je prekrasna, ali nije za vrhunsku gimnastiku neće pomoći za sve ono što ovo 21-godišnje čudo ima u planovima.
- Ja želim ići na Olimpijske igre u Tokio. Postoji više putova do tamo, a jedan je od njih i taj da radim kompletan višeboj. Ali, realno, ova dvorana nema uvjete za vrhunski višeboj, nema uvjete za ovo što ja izvodim, što je Marijo Možnik izvodio. To su elementi pri kojima svaki dan doslovno možemo poginuti tu na tvrdoj podlozi - pokazivao je prema starim strunjačama.
- U ovoj dvorani nema dovoljno dobrih uvjeta za teže i opasnije elemente koje planiram učiti i koji bi mi i u budućnosti donijeli još ovakvih rezultata. Ne znam što će biti, ne znam hoće li nam konačno netko pomoći da dobijemo normalne uvjete. Kako god bilo, ja ću se i dalje truditi kao i dosad.
U Montreal, na svoje prvo Svjetsko prvenstvo, otišao je sa samo jednim ciljem.
- Dogovorio sam se s kolegama iz kluba Jakovom Vlahekom i Antonom Kovačevićem da u kvalifikacijama napravimo najbolje što znamo. Bolje je ići pokušati svoju najjaču vježbu, pa ako treba i pasti, nego nešto probrljati i biti 45. Dogovorili smo se da idemo na sve ili ništa. Iako, iskreno, meni je samo to što sam otišao tamo bilo ogromno. Bio sam totalno opušten, sretan što sam tu, uživao sam u nastupu. Nisam imao imperativ da moram napraviti nešto senzacionalno. A kad sam ušao u finale... Vrh!
Sad imam za felgu
Ali očito mu nije bilo dosta. Htio se popeti još.
- Pa kad sam već tamo... - nasmijao se.
- Nisam gledao vježbe svojih protivnika, ali ipak si nisam mogao pomoći i kad sam ušao u dvoranu, krajičkom oka vidio sam semafor i ocjenu s kojom je Epke Zonderland bio u vodstvu. I šokirao se jer ja to mogu dostići. I nisam se bojao. Ne možeš trenirati preču ako se bojiš. Jer onda 99% sigurno padaš dolje.
S obzirom na kratkovidnost i činjenicu da ne nastupa s naočalama ili lećama, kako je uspio vidjeti semafor?
- Bio je prevelik ekran - opet će kroz smijeh.
- Ma, meni tih mojih -1,75 još uvijek ne smeta. Ali ako se dioptrija bude povećavala, možda i mene jednom vidite kao novu svjetsku prvakinju u višeboju, s naočalama na preči. Inače, ja preču radim na osjećaj. Zadnjih 10-ak milisekundi vidim preču, taman toliko mi treba da vidim na kraju gdje ću staviti ruke.
Nakon kvalifikacija u jednom je od razgovora iz Montreala rekao da se nagradio tenisicama i tek u šali spomenuo “možda nakon finala budem imao za novi auto”.
- Nisam mislio da ću stvarno to moći napraviti. I evo, sad moram još i o tome razmišljati i tražiti auto - nastavlja Tin u opuštenom tonu.
- Ovaj je moj Fiat Seicento iz 2003. Puno je toga prošao, dotrajao, ali za grad, za prijevoz od treninga do doma, bio je dobar.
O kakvom autu mašta?
- Porsche Panamera - ispalio je u sekundi.
- To ću voziti. Sigurno. Pitanje je samo kada.
Što će nakon svjetskog zlata biti realnije?
- Sviđaju mi se novi Seat Ibiza, Seat Leon, Golf je uvijek dobar...
Možda mu neki sponzor pokloni ovih dana.
- Uh, da mi pokloni... To bi bilo sjajno!
Koliko bi ovakvih velikih medalja morao osvojiti da dosanja taj Porsche?
- 20 minimalno! Uključujući i olimpijske medalje. Nakon nagrade za ovo zlato imam za jednu felgu. U biti, nemam ni to jer još nisam ni dobio nagradu.
Mama je moj heroj
Dobit će naknadno od Svjetske gimnastičke federacije. A pojedinačno zlato vrijedi 3.000 švicarskih franaka.
- Nema velike zarade u gimnastici. Sram me uopće govoriti kolike su nagrade na Svjetskim kupovima. Samo nam Doha za pobjedu da 1.500 švicaraca, na ostalim je turnirima nagrada samo 750 švicaraca. A i nema puno turnira. Ali nisam ni ušao u ovaj sport da bih zarađivao milijune. Moji su roditelji skromni ljudi, tako su odgajali i mene i sestru. Žrtvovali su se maksimalno za mene.
Godinama ga svaki dan iz njegove Dubrave vozili u centar grada na treninge...
- Što je sve prošla ta Toyota Starlet... Dobre smo aute imali - opet se nasmijao.
- Puno smo toga prošli. Najteže je bilo kad je tata doživio moždani, mama je sve morala sama raditi. Ne znam što o njoj drugo reći nego da je ona moj heroj.
Baš kao što je on heroj svoje obitelji.
- Napravio je čudo, ali za dečka koji je uvijek imao taj pobjednički stav i visoko podignute ciljeve nije čudno što je uspio. On nikada ništa nije radio polovično. Ili nije radio ili je odradio briljantno, kod njega nema napola. Jedino što mu nikada nismo dopuštali jest da ide na dva sporta odjednom, odluči se za jedan i guraj. Ili, ako ne ide, nađi drugi. On je nakon hokeja i nogometa, za koje je stvarno bio premali, našao gimnastiku i, evo, izgurao dokraja - ponosan je tata Saša, i sam bivši reprezentativac, ali u akrobatskom rock and rollu.
Svi plešu osim mene
- Ja nisam baš neki plesač, za razliku od svih ostalih doma - otkrio je Tin, kako kaže Tena, “jedini tihi lik u obitelji”.
- Ja sam najzločestiji dio obitelji samo zato što sam najglasnija - smije se simpatična studentica indologije i rumunjskog, nekad talentirana gimnastičarka.
- Krivo mi je što sam prestala. Ali, evo, vratila sam se rekreativno u gimnastiku i radim na porti Sokolskog doma. Eto, vidite da sam i ja gimnastičarka!
Brbljava Tena sigurna je u jedno.
- Tin nije očekivao ovo zlato; on je htio napraviti svoju najbolju vježbu, napravio ju je i to je ovaj put bilo dovoljno. Ali on zna da uvijek može biti bolji i budite sigurni da će ovo zlato njega samo dodatno motivirati. Samo, nadam se da ćemo njegova nova čuda moći gledati kao i druge obitelji vrhunskih svjetskih sportaša, a ne da do 3 ujutro gledamo neka slova i brojke na internetu, jer nigdje nema prijenosa uživo, da vidimo je li naš Tin u finalu. A onda kad je ušao u finale, i to finale Svjetskog prvenstva... - slovkala je ne bi li čim bolje dočarala koliko je ono veliko.
- Nije u redu da smo takav povijesni uspjeh morali gledati preko Youtubea. Nije u redu da se nije prenosilo na nacionalnoj televiziji, a postigao je takvo čudo. Nije u redu da to u Hrvatskoj nisu mogla vidjeti djeca koja bi možda baš zbog toga došla u gimnastičku dvoranu i počela sanjati snove koje si je zacrtao Tin kad je bio mali. Jednostavno, nije u redu.