Varazdin, 100819.
Stadion Sloboda.
Ekipno europsko prvenstvo u atletici.
Na fotografiji: Sandra Perkovic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

PRAVA SANDRA U VARAŽDINU

PRVA POBJEDA SEZONE STIGLA JE NEOČEKIVANO KASNO 'U jednom sam trenutku posumnjala u sebe, ali još nije vrijeme da krenem dolje'

AUTOR:
    • Vedran Božičević

  • OBJAVLJENO:
  • 12.08.2019. u 09:29

  • Nakon slabog otvaranja sezone Varaždin je označio veliki povratak olimpijske, svjetske i europske prvakinje u bacanju diska.

    Sandra Perković ostvarila je prvu pobjedu ove sezone. Jako je neobično napisati ovu rečenicu sredinom kolovoza, nakon što smo svih ovih godina navikli na Sandrine trijumfe, rekorde, pomicanje granica i nabijanje kompleksa konkurenciji. No, ova je sezona bila potpuno drugačija, mršavih 63,71 i peto mjesto iz Stockholma i 64,77 i treće mjesto iz Rabata navukli su oblake s puno upitnika. Sve do ove subote kada je u Varaždinu, čini se, napokon krenulo razvedravanje.

    Drugo poluvrijeme Sandrine sezone počelo je na sjajan način. Napokon smo u krugu za bacanje vidjeli staru Sandru, gladnu i ‘nabrijanu’, napokon je njezin disk odletio tamo gdje smo ga navikli gledati. Sa 68,65 je srušila rekord Europskog ekipnog prvenstva (kompletnog, ne samo 2. lige u kojoj je Hrvatska) i došla na treće mjesto svjetske ljestvice.

    - Poslije ovog hica znam da sam spremna za puno više - uz široki osmijeh ističe Sandra.
     

    Sve mi je odgovaralo

    Varaždinska je priredba bila zapravo idealna za vraćanje samopouzdanja. Prave konkurencije nije bilo, ali je natjecanje ipak imalo veliku važnost.

    - Istina, savršeno mi je odgovaralo, ovo je natjecanje imalo u sebi dovoljno veliku težinu da budem ozbiljna. Možda bi na Prvenstvu Hrvatske bilo drugačije, ali ovdje sam ipak imala odgovornost da donesem Hrvatskoj maksimalan broj bodova. A s druge strane, opet sam imala slobodu, nisam se morala opterećivati tko je kako bacio. Baš sam uživala u natjecanju, u Varaždinu sam bacala sto puta, poznajem teren, a meni je najljepše bacati na poznatom terenu, onda je sve moguće.

    Prava sezona za Sandru tek sada počinje, u sljedećih je mjesec dana čeka serija jakih natjecanja koja će joj dati odgovor gdje je uoči Svjetskog prvenstva u Dohi (27. rujna - 6. listopada).

    - Slijedi miting u Birminghamu u nedjelju, nakon toga me čeka Pariz, pa Hanžekovićev memorijal, 6. rujna je finale Dijamantne lige u Bruxellesu, a poslije toga još dvoboj Europa - SAD u Minsku. Onda se vraćamo u bazu i imamo tri tjedna do Svjetskog prvenstva, a tamo što Bog da.

    Vratili smo se još malo na početak sezone i na neuvjerljive nastupe na dva mitinga Dijamantne lige.

    Varazdin, 100819.
Stadion Sloboda.
Ekipno europsko prvenstvo u atletici.
Na fotografiji: Sandra Perkovic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
    Marko Todorov / CROPIX
     

    - Bila sam dosta uspavana u prvom dijelu sezone i mogu reći da mi je to stvorilo nervozu. Nakon što smo se vratili s priprema u Americi, ovdje je bilo užasno vrijeme, izgubila sam osjećaj za podlogu, počela sam srljati u tehnici, a s time je počelo padati i samopouzdanje. Iako imam deset godina profesionalne karijere u svjetskom vrhu, opet mi je bilo teško otvarati sezonu u Dijamantnoj ligi gdje dolaze sve djevojke koje su već ranije krenule u sezonu i puno su opuštenije nego ja. Mislim da sljedeće godine neću propustiti Split.

    Sandra je dosad redovito otvarala sezonu u ožujku na Zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske u Splitu i uvijek je tamo bacala jako daleko. Ove je godine zbog priprema u Americi i kasnog termina SP-a promijenila rutinu, prvo je natjecanje bilo tek krajem svibnja i to se nije pokazalo dobitnom kombinacijom.
     

    Vratio se adrenalin

    - Počnete se preispitivati u takvoj situaciji, ne mogu reći čak da nakon svih ovih godina nisam posumnjala u sebe, posumnjala da sam izgubila žar za borbom. U subotu sam se nakon onog hica naježila i vratio se adrenalin kada sam osjetila atmosferu stadiona. Mislim da još nije moje vrijeme da idem dolje.

    Od ove je sezone u ekipi Sandrina trenera Edisa Elkasevića i bacač kugle Filip Mihaljević. Njegov je napredak i više nego očigledan, u svibnju je srušio hrvatski rekord (21,84), a i u subotu je u Varaždinu bio vrlo dobar s 21,03.

    - Velika je promjena bila kad je Filip došao u našu ekipu, nakon šest godina sam opet imala nekoga u grupi. Bilo je dosta teško naviknuti se da nisi sam, trajala je ta adaptacija tri, četiri mjeseca. S nama su još dva člana, Kemal Mešić iz BiH i Daniel Furtula iz Crne Gore, svi se odlično slažemo, a mislim da Filip i ja možemo očekivati velike stvari sljedećih godina. Od cijele ekipe, nas dvoje smo najviše kliknuli. Na žalost, Filip nije u subotu bio na svojoj razini zbog ozljede leđa koju vuče već neko vrijeme, ali i u takvoj situaciji ima konstantu na 21 m. On je budućnost hrvatske atletike.

    Možda Sandra od Filipa i nema što naučiti na treninzima, ali njegova je uloga u ekipi itekako važna.

    - Nije to moja disciplina, pa si ne pomažemo na taj način. Ali znate da sam od 365 dana godišnje, 300 dana sama s Edisom na pripremama, to je dosta teško i naporno. Ima dana kada smo u dobrim odnosima, ima dana kada nismo. Filip je tu da malo razbije taj odnos, veliki je motivator i jako me voli, kao i ja njega. Možemo si puno pomoći.

    Iz drugih medija