Najveća nepoznanica u brojnoj hrvatskoj atletskoj reprezentaciji definitivno je Daniel Daly, 32-godišnjak, koji na EP-u nastupa u maratonu. Amerikanac rođen u Peruu, koji od 2016. ima i hrvatsko državljanstvo na temelju majčina podrijetla, privukao je pažnju na sebe ranije ove godine kada je bio 11. na slavnom Bostonskom maratonu. To mu je i bila ulaznica za Berlin, gdje prvi put sudjeluje na jednom velikom natjecanju.
Pa tko je zapravo Daniel Daly i kako se našao u hrvatskoj reprezentaciji?
- Rođen sam u Limi u Peruu, ali odselio sam se otamo nakon samo nekoliko tjedana. Nakon toga sam živio u Santiagu (Čile), Cincinnatiju (SAD), San Juanu (Portoriko), Sao Paulu (Brazil) i Caracasu (Venezuela), a potom smo se preselili na Floridu, gdje sam išao u srednju školu - počeo je ovaj svjetski putnik.
- Moja je majka rođena u Peruu, ali roditelji su joj Hrvati, obitelj joj je iz Orašca i Plata pokraj Dubrovnika. Tata mi je također rođen u Peruu, tu je i upoznao mamu. Imam i dva brata, a stariji Rodrigo me zapravo i zarazio trčanjem dok sam bio u srednjoj školi. Kasnije sam išao na Sveučilište Duke u Durhamu, gdje sam studirao matematiku i trčao. Nakon fakulteta sam se ponovo selio, ali sam se vratio na Duke na magisterij, a danas živim i radim u Connecticutu.
Brat je kriv za trčanje
Glavni razlog zbog kojeg je odlučio nastupati pod hrvatskom zastavom je njegova majka.
- Budući da sam se toliko puta selio i da sam samo nekoliko tjedana živio u Peruu, kad me ljudi pitaju odakle dolazim, uvijek prvo pomislim na članove svoje obitelji. Oni su me naučili kako živjeti i njihova kultura velik je dio mojega života. To je glavni razlog zbog kojeg sam odlučio nastupati za Hrvatsku. Jako sam ponosan na svoje podrijetlo i na sva mjesta iz kojih dolazim. Moja mama je Hrvatica i ona je najsnažnija osoba koju poznajem. Ona i tata su pružili toliko toga meni i braći. Odabrao sam Hrvatsku jer se divim majci i želio sam predstavljati njezinu zemlju.
U Hrvatsku ipak ne dolazi često, a ni hrvatski jezik mu, priznaje, ne ide najbolje.
- Dugačak je put iz SAD-a, ali volio bih doći svaku godinu ili dvije. Još uvijek imamo obitelj koja živi u blizini Dubrovnika, bili smo tamo u srpnju da proslavimo mamin 60. rođendan s prijateljima i rodbinom. Pokušavam naučiti hrvatski, ali zasad mi ne ide dobro, nadam se da će biti bolje. Moj brat ga je uspio svladati i govori prilično dobro.
Trčanjem se počeo baviti kao 14-godišnjak, ali mu u počecima ono, najblaže rečeno, nije baš sjelo.
- Teško mi je to priznati, jer me neće prestati zadirkivati, ali stariji brat je glavni razlog zbog kojeg se bavim trčanjem i zbog kojeg sam danas tu gdje jesam. Još se sjećam prvog treninga, bilo je strašno. Trebali smo trčati pet kilometara, ali nakon dva sam počeo hodati i na kraju sam se kroz stražnji ulaz vratio u školu i završio trening. Nisam tada mogao ni zamisliti da će trčanje postati velik dio mog života. Ali uporna sam osoba i tjeram se do krajnjih granica da vidim mogu li uspjeti u onome što sam si zacrtao. Zato sam nastavio ići na treninge i svaki sam dan trčao malo duže i malo brže.
Gledao Vatrene u Rusiji
Nakon završenog fakulteta trčanjem se nastavio baviti rekreativno. Tek mu se 2011. odlučio malo ozbiljnije posvetiti kako bi mogao trčati maratone, ali nije mu nimalo lako uskladiti treninge s poslom.
- Radim u financijskoj tvrtki, obično 10-11 sati dnevno. Zato trčim rano ujutro ili navečer. Duže dionice i teže treninge ostavljam za vikend kad imam više slobodnog vremena. Uz trčanje i posao, nemam previše vremena za druge stvari, ali kad stignem, volim putovati i družiti se s prijateljima. Iz zabave se bavim i drugim sportovima. Volim košarku, a uživam u tenisu i, naravno, nogometu. Gledao sam sve utakmice Hrvatske na Svjetskom prvenstvu.
O maratonu u Bostonu govori s velikim ponosom.
- Definitivno nisam očekivao tako dobar plasman. Utrka je bila vrlo teška, vjetar je puhao 50 km/h, bilo je jako hladno (2-3 stupnja Celzijusa) i cijelo je vrijeme padala jaka kiša. To je utrku učinilo potpuno drukčijom nego što bi bila da je vrijeme bilo lijepo i jako je važna postala strategija. Usredotočio sam se na to da cijelo vrijeme trčim u skupini 8-10 trkača da bih bio zaštićen od vremenskih prilika. Stalno sam prestizao ljude, ali nisam imao pojma na kojem sam mjestu jer nisam trčao jako brzo. Nisam očekivao da ću biti tako blizu vrha. Znao sam da sam dobar jer me nitko nije prestigao, a ja sam prošao neke jako brze trkače. Ali nikada ne bih rekao da ću završiti na 11. mjestu. Bilo je to sjajno iskustvo.
Najveća želja: OI 2020.
Nakon nastupa na EP-u, u karijeri ima još jednu veliku želju.
- Najveći mi je cilj plasirati se na olimpijske igre. Bilo bi nevjerojatno da mogu predstavljati Hrvatsku u Tokiju. Planiram trčati maraton u Houstonu u siječnju sljedeće godine, tamo ću pokušati uloviti normu. Ako mi ne uspije, imat ću još nekoliko utrka tijekom 2019. i 2020. na kojima ću se pokušati kvalificirati. U Hrvatskoj ima mladih koji trče jednako brzo ili brže od mene kad sam bio u njihovim godinama i nadam se da će, kad se prebace na maraton, imati više uspjeha od mene.