Lino Červar ponovo je iznenadio. Nakon samo dvije utakmice odlučio je promijeniti prvog vratara Mirka Alilovića. Vijest je tim zanimljivija jer ga je upravo on vratio u reprezentaciju nakon što ga nije bilo na OI u Riju i SP-u u Francuskoj, kao vratara s kojim je u prvom mandatu napravio velike uspjehe.
Nije čest slučaj da se prvi vratar mijenja nakon dvije utakmice, osim ako nije u pitanju ozljeda, ali u našem slučaju ne znači da se Mirko do kraja neće vratiti, ali znači da Červar još uvijek nije našao ono što mu treba na golu, a trebat će mu posebno u utakmicama koje dolaze. Uostalom, Červar i nije dao neko posebno obrazloženje zašto se odlučio na taj potez. To je jednostavno promjena za Švedsku, a dalje će se vidjeti. Odluka nije jednostavna, ali pet obrana u prvoj i jedna u drugoj utakmici nisu mu bile argument za treću priliku.
I sada će pokušati tandem Stevanović - Pešić, koji nas je posljednjih godina znao “izuti iz cipela” čudesnim večerima. Kada se sjetimo njih dvojice, uvijek se film vrati na olimpijske kvalifikacije za Rio de Janeiro u Herningu u travnju 2016, gdje su u doslovnom smislu riječi uništili Norvešku. To što u tom susretu Stivi i Peša obranili graniči s nemogućim. Norvežani su bili očajni, a njih dvojica naši junaci.
Prošle godine na SP-u u Francuskoj u Rouenu su branili Stevanović i Ivić, no, nakon prvog kruga Babić je odlučio umjesto Ivića, kojeg je mučila ozljeda, dati priliku Pešiću. I Pešić je u Montpellieru u svom prvom nastupu u osmini finala protiv Egipćana bio apsolutni broj 1, obranivši 14 udaraca protivnika. Otišli smo na Španjolce, otišli smo do Bercyja, ali dalje nismo...
Nikad tako brzo na velikim natjecanjima nismo mijenjali vratara, ali stvar je vrlo jednostavna - Lino traži dva vratara koja mogu obraniti puno i mogu biti ključ uspjeha, jer bez vratara danas se teško pobjeđuje. Što će se još događati do kraja, vidjet ćemo, no, sudeći po Lini koji vuče poteze, ništa nije nemoguće, ne štimaju li stvari na terenu onako kako se očekuje.
Pešićev put je zanimljiv od početka. U lipnju 2006. godine hrvatska kadetska reprezentacija bila je prvak Europe, a Ivan Pešić je u generaciji Duvnjak, Štrlek, Raković... bio najbolji vratar prvenstva u Estoniji, na kojem je branio i neki klinac Landin, koji je danas najveći danski adut, koji brani u Kielu...
A naš bećar ličkih korijena, inače iz Senja, već tada je najavljivao veliku karijeru. No, kočnicu nikad nije stiskao, pa je kroz nju dolazilo i do nezgoda, koje su je bitno usporavale. Ničega mu nikad nije bilo žao jer jednom se živi. Konstitucijski, tehnički, od starta je bilo jasno da u tom malom ima nešto, ali malo je onih koji su se uz njega primili posla i dotjerali priču. Valter Matošević otišao je najdalje, valjda i iz razloga što ga je poznavao još kao klinca u Zametu...
Mali/veliki Pešić poželio je u Veszprem, otišao prerano, a tamo je, naravno, više sjedio nego branio. I 9. veljače 2009. u jednom izlasku u Veszpremu došao je možda i prijelomni trenutak karijere. U jednoj tučnjavi ubijen je njegov prijatelj Rumunj Marian Cozma, tadašnji pivot Veszprema, a on i današnji srpski kapetan Žarko Šešum završili su s teškim ozljedama, s tim da je Ivan nakon kirurškog tretmana ostao i bez bubrega, pa je karijera došla u pitanje.
Veszprem, naravno, tada više nije bio siguran hoće li se talentirani klinac vratiti, no, za takve slučajeve, na sreću, postoji Zagreb, u kojem je sljedeće tri godine Pešić našao svoj mir i vratio se rukometu bez bubrega, što nije lako, te polako najavio da bi mogao biti dugoročno rješenje za hrvatski gol.
Ruku na srce, on je to već trebao postati, no, nikad se kao takav nije uspio nametnuti. Nije mu lako vjerovati, ali na svako povjerenje vraća stostruko.
Zagreb ga je vratio u reprezentaciju, bio je na SP-u u Švedskoj prije sedam godina, pokazao se, a onda je krenuo dalje, prvo u Maribor, pa nakon samo godinu dana u Meškov, u kojem traje i danas, s novim produljenim i bitno poboljšanim ugovorom. Skrasio se tamo gdje je vjerojatno mislio da neće nikad, no, to je tako u životu, a on jednostavno kaže:
- Dobro mi je, sve imam i što ću više.
Bjelorusija ga je smirila kroz godine, ali nikad potpuno i on se vratio na veliku scenu, danas i u SEHA ligi, i u Ligi prvaka, i na SP-u. Dečko koji ne voli ograničenja, teror bilo koje vrste, momak široke duše, koji sve radi onako kako osjeća, bez da bi ikoga povrijedio.
I vratio se u reprezentaciju, još jednom, a epizode kao iz Herninga, Montpelliera, Rija, gdje je dobio Francuze u posljednjoj sekundi, polako se slažu u datoteku o jednom posebnom povjerenju.
Ako ste slučajno zaboravili, Lino nije, jer baš bi nam Francuska trebala biti prvi protivnik na startu drugog kruga u Zagrebu.
Pešić u Brestu brani u kontinuitetu, baš je ta činjenica osnovni razlog što je na golu sada kada trebamo ekstra vratarski dodatak da pokušamo nešto učiniti.
- Ja radim kako mogu, dajem koliko mogu, a treneri odlučuju, treba li im to ili ne i nema tu ljutnje, to je samo posao.
Reprezentacija mu je i malo više. Branio je u njoj i s Alilovićem, i sa Šegom, i sa Stevanovićem, i s Ivićem, nikad nije bio prvi, ali se nije prestao boriti da to postane.
Realno, Stevanović, Alilović, Pešić i Ivić su stalni četverac. Stevanović je već tu godinama, Alilović i dulje, a Ivić i Pešić mogu biti tandem za dugu budućnost. Dva potpuno različita vratara, dva stila, dva karaktera. To je svakako dobra stvar. A Ivan kao u onom filmu “ako me se sjete...”
Za bubreg više nitko i ne pita. Što je bubreg za Likotu? Veli on, “pa što, ima drugi”.
Samo 42 nastupa za Hrvatsku
Pešić je rođen u ožujku 1989. Realno gledano, trebao je imati kudikamo veću reprezentativnu karijeru jer je s gotovo 29 godina dosegnuo tek 42 nastupa za reprezentaciju.
Treneri vratara kažu da je svoj, da jako teško mijenja navike i da mu je najveća snaga intuicija. To ponekad zna iznervirati trenere, ali nikad Pešića.
Vratar je koji je u stanju, ako mu se otvori, razbiti svakog protivnika. Dobro se postavlja s obzirom na konstituciju i kilažu, po kojoj je, uz Musa i Marića, trenutačno najteži, brzina mu je čak i vrlina.
Strpljivo čeka svoj zvjezdani trenutak. I makar su mnogi mislili da ga ponovo neće dočekati, čini se suprotno. I ostavlja pitanje imamo li mi uopće prvog vratara ili smo sasvim drukčija priča u odnosu na ostale.
Mirko je bio igrač utakmice sa Srbijom pa je dao nagradu Stepančiću, Stivi je skinuo Islanđane, a sada je na redu Peša. Europo, čuvaj se senjske ruke, nije Šenoa, ali je Pešić...