Jedna najobičnija bilježnica, jedna olovka, obična, prepolovljena, ali uvijek dobro zašiljena. Uvijek miran, naizgled hladan pogled, ali to je ustvari sve dio velike strasti koju je Raul Gonzalez prenio na makedonski rukomet.
Nekad dobar igrač, ne više od toga. Barcelona je bila njegov doseg karijere. Nakon toga trener, pomoćnik Talanta Dušebajeva u Ciudad Realu koji je upisao tri naslova prvaka Europe. Svi su govorili, on je taj koji je to stvarao. Raspao se Ciudad, razišli su se Dušebajev i Raul.
Raul je došao u Skoplje i za tri sezone postao najomiljeniji lik makedonskog rukometa, popularni El Comandante. Njegova stisnuta šaka, salutiranje, nakon Vardarova osvajanja naslova prvaka Europe puno će reći i o strasti i o opredjeljenjima ovog stručnjaka koji je proteklih godina postao najcjenjeniji u Europi. Dok je bio u Makedoniji, prihvatio je biti izbornik. Ljubav je ostala, iako je otišao za bogatom ponudom PSG-a koji sada slaže po svojim pravilima u nastojanju da se domogne naslova prvaka Europe.
Trener koji bira riječi o svima, ponekad i pomalo dosadnog medijskog pristupa koji uvijek počinje na lošem engleskom s “First of all, congratulation...”, dovršava posao u Makedoniji. Ovo mu je vjerojatno posljednji pokušaj da napravi neki veći posao.
Poznajući način kako se priprema, sve je poznato do najsitnijeg detalja, samo je u ovom trenutku pitanje može li ga u tome momčad koju ima pratiti jer to nije ni Vardar, ni PSG. Nikad se ne precjenjuje, uvijek zna gdje mu je mjesto.