Screenshot: Youtube

GODIŠNJICA VELIKOG PODVIGA

25 GODINA OD RUKOMETNOG GOLA STOLJEĆA Dan kada je legendarni Iztok Puc zabio za obranu naslova europskog prvaka

AUTOR:
    • Dražen Pinević

  • OBJAVLJENO:
  • 30.05.2018. u 16:27

  • NA KROVU EUROPE Na današnji dan, 30. svibnja 1993. Rukometni klub Zagreb u Frankfurtu je drugu godinu uzastopno postao prvak Europe

    Bila je nedjelja 30. svibnja prije 25 godina. U 15 sati Frankfurt je doživio utakmicu za vječnost hrvatskog rukometa. Rukometaši Zagreba obranili su naslov prvaka Europe. Te dvije sezone - 1991/92. i 1992/93. - zlatnim slovima su upisane u hrvatsku rukometnu povijest.

    Makar su mnogi skloni tvrditi da tada konkurencija nije bila ni približna današnjoj, varaju se. Zagreb je u te dvije godine bio bolji od i tada najmoćnijih Nijemaca (Wallau), tada najbogatijih Španjolaca (Teka), uvijek jakih Danaca (Kolding), Francuza koji su na Olimpijskim igrama te godine osvojili srebro (Venniesieux), Rusa koji su imali olimpijsko zlato (Krasnodar). Taj je Zagreb, ukratko, bio velika momčad kakva se nikad poslije na klupskom planu u hrvatskom rukometu nije ponovila.

    SN
     

    Ta je momčad građena na temeljima stvorenima kod kuće, osvježena s ekstra dodacima, poput Pušnika, Puca i Ćavara i to je uvijek najbolji način za stvoriti nešto. I ono važno, imala je svoj put od ulaska u Prvu ligu bivše države, Kupa, prvenstva do Kupa prvaka, a većina te generacije kulminaciju je ostvarila olimpijskim zlatom u Atlanti. Ono što danas ne možemo stvoriti jer ne postoji naboj koji je to sve nosio, koji nije bio samo klub, nego i država, politika, kojoj je taj rukomet bio svjetlo kada je trebalo...

    A danas mu baš i ne daju preveliku pažnju, makar, zamislite Zagreb s Duvnjakom, Cindrićem, Štrlekom i svime što je imao posljednjihh sezona. Što mislite bi li i danas bio konkurentan za europski naslov? Mi ne sumnjamo, ali nema tog interesa više, makar ima rukometa i bit će ga.

    Simpatično je reći “bili su luda momčad”’, no, oni su to stvarno bili. Ući u autobus, kojim su se vozili Europom, bila je povlastica, doživljaj. Naravno, nije sve za pričati, ali kada danas neki kažu da su ludi, bez namjere da nekoga omalovažimo, možemo reći da su za one nekad bili male bebe. Svašta im je padalo na pamet i te priče u društvu žive vječno.

    Pehar francuskog L’Equipea i danas je u Zagrebovim vitrinama, bio je prijelazni, a kao posljednjem osvajaču ostao im je u trajnom vlasništvu. Taj je pehar u Frankfurtu izgubio obruč kada ga je dignuo Bruno Gudelj i s njim trčao Iztok Puc, ali nikad nije izgubio sjaj i danas je u Zagrebovoj riznici apsolutni broj 1.

    Taj Frankfurt bio je finale projekta Zorana Gopca “Zagreb na krovu Europe”. Za to nije bilo dovoljno biti dobar samo na terenu. Govorilo se tada da je za europski naslov zagrebašima trebao proračun od 700 tisuća DEM, a kako su bile ratne godine, to je bila strašna cifra. Danas to zvuči simpatično. Ali tada...

     

    Zagreb je imao jak upravni odbor na čelu s predsjednikom Miroslavom Fajerbachom, prvim čovjekom INA-e, dopredsjednicima Franom Matulićem i Zvonimirom Škegrom, članovima Zvonimirom Brodićem, Markom Čulom, Zoranom Gopcem, Goranom Hanžekom, Mijom Jukićem, Stipanom Pamukovićem, Filipom Serdarušićem, Stjepanom Skolanom, Josipom Škornjakom i Zrinkom Tutićem, autorom himne “Himalaja tres...”, koja traje i danas.

    Sezona nakon gostovanja po Njemačkoj i Austriji bila je posebna na svoj način, tim prije što nije čest slučaj da se europski naslov obrani. A Zagreb je to uspio, promoviravši u susretu protiv francuskog Venissieuxa prvi put Ledenu dvoranu kao rukometni hram.

    Te je godine rukomet bio veliki hit, Zagrebove utakmice bile su rasprodane danima unaprijed, a u finalu je dočekan oštri njemački Wallau, na čijoj je klupi sjedio čuveni Heiner Brand, koji će s Njemačkom 2007. osvojiti naslov svjetskog prvaka.

    Ledena u bijelom

    Ledena dvorana bila je kompletno u bijeloj boji, satima puna i raspjevana uoči finala. Ljudi su na tribinama, čekajući rukomet, igrali belu, BBB su imali svoj kut za atmosferu kakva se nakon toga nije ponovila.

    Zagreb je u prvoj utakmici napravio +5, što je bilo obećavajuće, ali ne i sigurno za uzvrat. Wallau je u uzvratu predvođen Mikaelom Källmanom, briljantnim Fincem, bio ratnički nastrojen, pa je u frankfurtskom Festhalleu, koji više sliči kazalištu, dostigao prednost Zagreba, vodio do posljednje sekunde 22:17, dostatnih za produžetak.

    Ali onda je Iztok Puc ušao s klupe na deveterac, gotovo potrgao majicu Zdravka Zovka da bi ušao. Goluža ga je čuo, izletio, Neno Kljaić napravio je blok i lopta se nakon Pucova skok-šuta zabila u gornji kut gola Petera Hofmanna za veliko slavlje Zagreba.

    Fantastična je bila Zagrebova obrana 3-2-1, sjajni Tonči “poludi” Peribonio i Rolando Pušnik, čovjek za velike stvari, na golu. I raspoloženje, i suradnja, pomoć, svih u svemu... U tom je trenutku naša trenerska elita radila u Njemačkoj, od Vlade Stenzela, Josipa Milkovića, Velimira Kljaića, Seada Hasanefendića, Zdravka Miljka, Željka Zovka. I onda je jasno da Walalu nije imao šanse jer, “kaj bi oni nas učili rukomet”.

    Po čemu se pamti uzvrat? Po prokišnjavanju dvorane nakon pljuska kod 18:15 za Wallau. Stanka je potrajala 15 minuta. U Zagrebu je bilo 22:17, a u Frankfurtu kod 22:17 Rolando Pušnik obranio zicer Fuhrigu. Tri sekunde prije kraja Iztok Puc zabio je za 22:18.

    Junak se pojavio pred novinarima tek sat nakon utakmice i zaključio:

    - Dogovor je bio da ja pucam posljednji napad, ali je veći problem bilo ući u igru jer sam tada bio na klupi. Jedva su me čuli.

    A bio je na klupi jer mu nije išlo dotad. Pako Ćavar je zaključio:

    - Znali smo da moramo pobijediti i Wallau, i suce, i kišu, koja je našla rupu u krovu, da moramo biti jači od svega. I bili smo. Zato i jesmo najbolji.

    Te godine Zagrebov je put počeo protiv Celja, žestoko kao obično. Put u Izrael realno je bio više turizam nego rukomet i poslužio je za razgledavanje Jeruzalema i ostalih znamenitosti te posebne zemlje. Portugalska Braga, koja je tada bila top, a dogodine i u finalu Lige prvaka, bila je najava da neće biti lako. Polufinale je donijelo Venissieux, momčad u usponu, iz koje će se dvije godine kasnije 70 posto igrača popeti s Francuskom na svjetski tron na Islandu.

    Zagreb, 230518.
Kutija sibica.
PPD Zagreb, trofej Kupa prvaka osvojen prije 25 godina.
Na fotografiji: Zdravko Zovko.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
    Foto: Damir Krajac / CROPIX
     

    Samo BBB na dočeku

    Zagreb ih je pomeo, a tada je Ledena prvi puta vidjela Zagreb i ozljedu Vladimira Vujovića nakon obrane jednog penala, zbog koje je ekspresno u igru uskočio Rolando Pušnik. I onda taj već opisani Wallau, koji je u polufinalu izbacio Riverinu Barcelonu, ako ste se pitali gdje je Barca bila tada... I to treba znati ako se nekom otme rečenica da je tada bilo slabije nego danas.

    Jake su bile turbulencije zrakoplova na povratku iz Frankfurta jer vani je grmjelo i sijevalo kao nikada, a pobjednici su u avionu napravili doslovno paklenu atmosferu pobijedivši sve strahove nakon koje je najteže bilo izaći iz aviona prvi. Sjećam se, Pucu koji je ščepao pehar, tada su rekli, “nemoj ti baš, ako ne moraš...”

    Nije bilo velikog dočeka, tek BBB pred tornjem Cibone, gdje se u restoranu Maximo pjevalo s tamburašima Ex Panonije. Igrači su proslavu nastavili u klubu Sokol. Nakon što je Ritmo Loco završio nastup, show su nastavili dvostruki europski prvaci.

    Kako su igrali, još bolje su slavili.

    Iz drugih medija