Slušam, slušam, opraštaju se, odlaze, ljuti su na cijeli svijet, uvrijeđeni, nedostupni... Ja ne bih bio na njihovu mjestu, dapače, bio bih na raspolaganju dok god me trebaju i ako su pravi, najbolje bi bilo da svi skupa protiv Crne Gore odrade posao, a onda sa stilom daju nadu onima koji dolaze. I budu im istinski najveća podrška. To bi bilo najviše fer jer povjerenje koje su svi dobili doma na Euru ipak nešto vrijedi. Makar, tko neće - ne mora, niti se bilo koga treba moliti.
Imali smo sličnu situaciju protiv Češke 2002. kada je Lino uletio pa je sve ispalo savršeno. Dakle, i to se može. Ako su glave skupa.
NIJE JEDINO PITANJE TKO ĆE BITI IZBORNIK, makar je vrlo važno. Sigurno je da čelni ljudi HRS-a imaju pred sobom jedan od težih zadataka dosad jer su posljednjih godina u puno stvari popuštali i u konačnici izgubili vrijeme i konce.
Silno su se trudili popraviti stvari na Euru, vratili su Linu kao provjerenu opciju, omogućili mu sve što je želio i trebao, no rezultat koji smo željeli, nismo dobili. Namjera, odrađeni posao u pripremi svega, organizacija, sve je bilo na najvišoj mogućoj razini, ali ipak nismo uspjeli. I dok javnost čeka novog izbornika, oni moraju, u prvom redu, sami sebi dati odgovor zašto, a samim tim će ga dati i javnosti i imati kriterije koji će nas voditi dalje.
GLUPOST JE REĆI DA HRVATSKI RUKOMET NEMA SUSTAVA. On je tu, u okviru financijskih mogućnosti daje i više nego što je realno. No, taj je sustav iz raznoraznih razloga počeo prilagođavati kriterije pojedinačnim interesima i zapao je u probleme.
Jedini kriterij svega je reprezentacija, od koje sve počinje i bez koje nitko ne bi imao karijeru kakvu ima danas. To je jedina prava istina, a ponašanje govori da je mnogi zaboravljaju i, što je najgore, ne poštuju. Takve treba eliminirati.
Nitko nije iznad Hrvatske, koliko god da to patetično zvuči. Nitko nije predodređen biti reprezentativac, za to je mjerodavan jedino teren. Možda smo u tom smislu popustili, kao nemamo bolje jer prilika čini čovjeka pobjednikom. Tek kada to vidimo, moći će se nešto reći. Ovako, vrtimo se u krugu iz kojeg ne znamo izaći iz straha da ne bude i gore. Pa što ako i bude kratko, bude li potom dobro trajati godinama.
SITUACIJA JE OPASNA, moramo proći Crnu Goru jer bez toga nas nema na SP-u, bez SP-a nas nema u Tokiju 2020. ne budemo li prvaci Europe iste godine, a to će u Švedskoj biti jako teško ostvariti. Imamo li vremena za promjene uopće ili je ostanak Line realnija opcija pa kada to prođe, sjesti i vidjeti što i kako dalje.
Sve drugo je golem rizik, koji je teško preuzeti u ovom stanju u kojem smo nakon Eura. Rezon je jednostavan, “sad nek’ si sami vode, zašto zbog jedne utakmice riskirati glavu za sva vremena”. Nitko nije, čini se, spreman jamčiti ništa.
LINO ČERVAR JE NEUPITNA VRIJEDNOST u hrvatskom rukometu. I on sam je svjestan da nije kao prije 15 godina u Portugalu, da mu je danas sve puno teže. I sam je prije Eura rekao, “ostario sam”. Svi smo.
Lino, kako god, treba ostati u savjetodavnoj ulozi a da se to ne tumači kao tutorstvo bilo koje vrste onome koji će doći. Svaki trener koji ga naslijedi ima odgovornost, a samim tim i pravo na svoju viziju. U ovoj osjetljivoj situaciji kada mijenjamo generaciju sigurno nam trebaju ljudi s iskustvom, kojima nije teško saslušati Červara, Zovka, Golužu, Stenzela, koji su osvojili puno medalja, saslušati ljude poput Gopca i Poljaka, koji su bili i dio su svih naših vrhunskih dosega.
Tu nema isključivosti, samo mudrost. Ako to nije kriterij, onda ne znamo što je. U konačnici, sto glava uvijek misli bolje od jedne i samo onaj tko je spreman sve čuti i sam odlučivati, može sutra biti izbornik ovog sastava, koji ima veliku perspektivu i koji se u stanju za vrlo kratko vrijeme vratiti tamo gdje bismo svi željeli. Svatko tko misli da to može odraditi sam osuđen je na propast.
Ljudima koji su gradili treba dati status koji zaslužuju da bi se atmosfera oko cijele priče digla na višu razinu. Nije svaka kritika napad, u konačnici, svi smo zainteresirani za bolje.
ŠUTNJA TRAJE. Tradicionalno nakon neuspjeha, koji nas je pogodio, makar nije tragičan i da se popraviti. Treneri su gotovo jednoglasno procijenili da je izlazak u javnost automatska presuda, po kojoj nemaju šanse za bilo što. I to im jednostavno ne treba. I zato šute, ali svi bi u četiri oka rekli puno toga argumentiranog, vrijednog slušanja. Strah se to zove jer da se zbog mišljenja netko etiketira kao neprijatelj, to nije dobro.
Naravno, postoji i ona “sto babica kilavo dijete” jer lako je govoriti, a teško odgovarati, a dok nisi u stanju biti odgovoran i samo u drugima tražiti krivca, to nije posao za tebe. U tome se mora naći neki kompromis. Hrvatskoj u postojećoj situaciji treba autoritet, vrhunski trener jer se u ovih nekoliko mjeseci neće moći puno toga mijenjati. A trebalo je biti vremena za sve...
BILO DA LINO OSTANE, BILO DA DOĐE NETKO DRUGI, bez podrške svih neće dugo preživjeti. Bilo bi loše i da se stvori priča da Lino s pričuvnog položaja i dalje vuče konce, a da to ne čini neki novi glavni šef, ako ga bude. A bilo bi glupo i da neki novi odluči ne slušati nikoga pa da zbog toga razbijemo glavu.
Kako sve te priče pomiriti, ključno je pitanje. Svi šute, odgovora nema. Morat će odgovoriti da ili ne prije nego dobiju moguću šansu. Kriterije određuje samo reprezentacija.
A TREBA IĆI DALJE. Nije tragedija biti peti kada su iza tebe Norveška, Slovenija, Njemačka, ali nije ni uspjeh kod kuće biti peti. Nije priznati to poraz. Pa što? Bili smo mi i gori, pa smo se digli. I opet ćemo, samo da gazda lupi šakom po stolu. Malo se društvo opustilo, previše se nezamjenjivih stvorilo, a rezultata nema. Morat ćemo pokušati još jednom jer zlato s Eura i dalje je jedino što nam nedostaje. Vratit će se negdje, gdje ne budemo očekivali ništa. Tako je to...