ČERVAR OGORČEN NAKON DETALJNE ANALIZE EURA I TVRDI: MI SMO PRAVI PRVACI, DRASTIČNO SMO OŠTEĆENI! Pogledajte 10 situacija zbog kojih izbornik ne spava

Očekivali smo ga mirnog, pomalo umornog, na kraju ipak sretnog zbog svega dobro napravljenog na Euru koji je prošle nedjelje zaključen u Stockholmu. Našli smo ga među papirima, s otvorenim videom finalne utakmice protiv Španjolske. U kretnjama kao da je na klupi, a ne doma u miru.

Lino se ne može pomiriti s izgubljenim finalom protiv Španjolske.

- Ne mogu. Iskreno, nisam baš puno razmišljao nakon finala. Puno je emocija bilo u svemu tome, i mojih i igrača, pa onda taj doček koji je sve oduševio i samo pokazao da smo uspjeli. Na samoj utakmici neke stvari jednostavno ne vidiš, vidiš samo reakcije… No, nakon dva dana prijatelji suci, koji su sudili jako puno jakih utakmica, zvali su me i rekli: “Lino, pogledaj video jer nismo baš sigurni da je u finalu sve bilo kako je trebalo biti”. Naravno da zbog puno stvari i fair-playa njihova imena ne mogu reći, ali kada sam pogledao to o čemu su mi pričali, sâm sam se uvjerio da sve nije bilo korektno. Mogu reći da smo oštećeni, da sumnjam u lošu namjeru i da sve to nema nikakvog smisla. To je ipak bio finale. Naravno da mogu prihvatiti i neke pogreške, ali u tolikom broju, na takav način, to ipak ostavlja sumnju.

Foto: Ante Cizmic / CROPIX

To nije privatna stvar

Sada se više ništa ne može promijeniti, vrijedi li razbijati glavu?

- I toga sam svjestan, ali samo bih želio da se i suci i EHF očituju o tim spornim situacijama. Znam da će svi reći da Lino ponovno plače, kuka, svima ide na živce i slično, ali molim da me se uvjeri da griješim.

Pa se vratio na prošlost.

- Sjećate se finala na EP-u 2008. u Lillehammeru protiv Danaca kada sam zbog španjolskih sudaca dobio crveni karton, sjećate se kako su nam braća Methe sudila finala na Euru u Austriji 2010. protiv Francuske u drugom poluvremenu, sjećate se Olesena i Pedersena koji su nam sudili finale na našem SP-u u Hrvatskoj 2009. godine, pa sad ovo, a o onome lani protiv Njemačke kada su suci prvi put u povijesti valjda priznali da su nekoga oštetili… Pitam se je li to u redu, što smo se nekome zamjerili da nas se tako kažnjava. Ako me netko uvjeri da je to O.K., nema problema.

I nastavio:

- Taj EHF, umjesto da nas zaštiti jer mu naši navijači i mi radimo Euro da bi uspio, kažnjava nas i ja se pitam zašto. Ja nikoga ne optužujem, samo želim da se očituju o tome. Za mene su ti naši dečki pravi pobjednici Eura i osjetio sam to na ljudima koji su nas pratili i koji su nas u Zagrebu dočekali. Ponavljam, nikoga ne napadamo, ali to jednostavno nije u redu.

Jeste li se službeno obratili EHF-u?

- Nismo, ne znam i hoćemo li jer pitanje je ima li to svrhe ili će nas zbog toga opet nastaviti kažnjavati. Ne želimo tim putem da bilo tko bilo što ispašta. Uostalom, to nije moja privatna stvar, nego stvar Saveza, stvar politike. Sugerirati im hoću sigurno. Znam da sada nećemo ništa promijeniti, ali šteta, jer promiču stvari, vrijeme prolazi i najviše mi je žao tih mojih sjajnih dečki i tih navijača koji su ostavili srce rukometu proteklih dana. To bi trebalo kudikamo više cijeniti. Oni su po svemu zaslužili zlato.

I dodao:

- Nakon finala sam prema predsjedniku EHF-a Michaelu Wiedereru uputio jedan ružan pogled, ne ružan nego, recimo, znakovit, a on je skrenuo pogled…

I zaključno na tu temu:

- Mislim da smo moralni pobjednici Eura, ustvari ne sumnjam u to. Da smo zakinuti, to uopće nije upitno. Zašto, to oni moraju reći. Mi ne napadamo nikoga, samo tražimo objašnjenje - zašto sve to? Neka kažu da je suđenje bilo super, i to je odgovor, stav… Ali, želim ga čuti.

Idemo na samo natjecanje?

- Igrali smo dobar rukomet. Rekli su da je naš dio ždrijeba slabiji, a tu su bile dvije najjače selekcije i Njemačka. Bili smo hrabri, ostali smo bez Cindrića treći put, ostali bez Šebetića, Martinovića, Štrleka, Mihića… Imali smo šest debitanata na Euru i mogu samo reći kapa dolje igračima. Igrali smo 80 minuta s Norveškom, izdržali sve… I publici, naravno, kapa dolje… Stvarno je nepravda da nismo bili prvaci.

Ante Cizmic / CROPIX CROPIX

Čekao sam Cindrića

Domagoj Duvnjak je briljirao?

- Duvnjak se strašno izmučio. Lider, kapetan, ne znam koje bih sve riječi rekao za ono što je napravio. On je igrač koji je zadužio naš rukomet u cjelini. No, uz njega, imali smo tim, obiteljsku atmosferu, zajedništvo. To je stvorilo puno junaka kao što su Karačić, Šego, Marić, Stepančić… Uvijek je tim iznjedrio nekoga. Igrali smo epske utakmice koje će se dugo pamtiti. Vratili smo se nakon deset godina u finale i jako sam ponosan na to,

Luka Cindrić je opet bio problem. Pet utakmica je sjedio, niste ga mijenjali, a mogli ste imati zdravog igrača?

- On je stalno govorio da će biti bolje, ja sam ga čekao, ali nije bilo bolje. Teško je naći zamjenu za njega s obzirom na ambicije koje smo imali. Falio nam je, da, jako.

Možda Pavlović da je bio…?

- Da, ali pokazalo se da ni to zbog ozljeda nije išlo. Ni to nije bila garancija.

Širina je bila problem i sami igrači su rekli da s osam ljudi ne možemo izdržati?

- Nedostajala nam je ta širina u finalu. Kod ovakvog kriterija suđenja jedan promašaj može biti koban. Španjolci su tu, po iskustvu gledano, bili u prednosti. Moraš imati vanjskog koji zabija, a mi to nismo imali.

Šarac je ušao, napravio dobro pa ste ga vratili na klupu?

- Da, izborio je sedmerac. Puno nam je to bilo igrača za mijenjanje, s tri izmjene ne bismo mogli. No, istina je da je sve bilo u našim rukama, ali nam nisu dali tu šansu, i to je presudilo, bez obzira na to što spominjete.

Želim čuti odgovor

Čemu služi tehnologija u rukometu?

- Ispada - ničemu. Tehnologija je išla naprijed, danas se sve može vidjeti. Prijedlog je bio da timovi sudjeluju u tome, anketirali su nas, tražili odgovore, ali na kraju nije bilo ništa od toga. Mislim prvo da se napad treba ograničiti jer to je detalj koji bi bitno skratio mogućnosti sudaca. Ovo finale je odličan primjer da ne pobjeđuje bolja momčad. Koji je smisao igrati s 24 ili 32 selekcije, a da se finale odlučuje tako. Čemu i kome to služi?

Vratio se na jedan primjer.

- Gledao sam predolimpijski turnir u Atlanti. Amerikanci se zabavljaju gledajući sport. Rukomet definitivno nije njihov izbor, ali svi su bili oduševljeni rukometom, no na kraju su rekli “pravila, ne razumijemo pravila”. Rukomet je jedini sport gdje odlučuje subjektivna procjena. A subjektivnost mora biti po strani. U sportu gdje se ulaže novac, to je nedopustivo. To se mora mijenjati.

Jeste li umorni nakon svega?

- Nisam se umorio od rukometa, natjecanja, ali sam se umorio od ovakvih stvari. Imaš osjećaj da nije sve u tvojim rukama, a to je obeshrabrujuće. Mora biti neki odgovor zašto, želio bih ga čuti.

Uskoro ćemo morati dalje, čeka nas jako nezgodan turnir da bismo se plasirali u Tokio?

- U ovakvim okolnostima čekaju nas teške kvalifikacije. Nikoga se ne bojim, ali kada nije sve u tvojim rukama, to je jako neugodna situacija. Igrati pod dojmom ovoga neće biti lako. Bit će, ustvari, jako teško. Još kad vidim taj raspored u kojem prvo igramo s Francuskom, dvije najbolje selekcije po rejtingu odmah na startu, ne znam. To uopće nije dobro, kao što nije dobro da na OI ne igra 12 najboljih selekcija. Ali, to je tako, razumijem i želju i ambiciju da se rukomet širi, ali…

Jeste li neke stvari mogli napraviti drugačije u pripremi Eura?

- Možda sam mogao i nije me sram reći da sam mogao među 28 staviti Šimu Ivića. Dogodilo nam se to što se dogodilo sa Šebetićem, Martinovićem… To je bio peh koji je bilo jako teško predvidjeti.

Ni Štrleka nije bilo?

- Ja sam ga uveo u reprezentaciju, bili smo hendikepirani bez njega, iako je Mandić bio fenomenalan. Ali, višak vrhunskih igrača nikad nije loše imati, a Štrlek je vrhunski. No, ne znam kako će se to rješavati. To je bila njegova odluka. Želio bih da održimo kult i mogu reći da mi je žao što se to dogodilo.

Imamo velikih problema s vanjskim šutom, tu ćemo morati napraviti veliki zaokret?

- Glavni razlog - ne proizvodimo više te igrače. Ima za to puno razloga: loš status klubova, izgubili smo trenere, nemamo uvjete. Sve to utječe. Vanjski igrač se stvara. Naznaka, potencijala ima, ali put je dug, premladi su. Preskaču se godine edukacije, specijalna koordinacija, tehnika, donošenje odluke, mentalni trening... Trči se za novcem, brzim novcem. Puno je tih stvari koje utječu na stanje. Imamo tjeloučitelje, ali malo glavoučitelja. Trebaju nam kvalitetni treneri za mlađe dobne skupine. Za to trebaju iskusni treneri, a ne početnici kojima se kaže “ajde radi, pokaži se”. Nije to to.

Malo je pravih

I još nešto od Line:

- Nećemo stvoriti vanjskog igrača dok on ne igra na ključnoj poziciji u Zagrebu. To treba istrpjeti, naći način da se to dogodi…

Kratki smo, a kroz vašu širu selekciju u posljednje dvije godine prošlo je čak 48 igrača?

- Jest, prošlo ih je 48, ali onih pravih, s kojima se osvajaju medalje, malo je.

Razmišljate li o nasljedniku, još Tokio i silazite s klupe zauvijek?

- Naći ćemo nasljednika nekako, ali on mora doći u organiziranu sredinu, u kojoj će imati podršku, u kojoj ga se neće smjenjivati nakon prvog poraza.

Imamo li takvog koji se može uklopiti u timski rad?

- Mislim da se može naći, ali je važno znati da nije lako biti trener. Lako je sa strane ocjenjivati, misliti da bi ti mogao bolje, ali kada dođeš da si ti taj, da ti odlučuješ u selekciji od koje svi očekuju prvo mjesto, to nikad nije jednostavno.

Napravili ste dosta posla u Stockholmu?

- Da, osigurali smo mirnu pripremu za idući SP u Egiptu, za idući Euro 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj. Zato kažem da je strategija u toj priči iznimno važna jer je cilj 2025. na SP-u, koji ćemo igrati doma, biti na visokoj razini. Mi imamo kontinuitet na velikoj sceni, nikad ne padamo ispod šestog mjesta, pokazali smo i ovdje da spadamo u vrh, da vrijedimo medalje, ali i dalje mi je nejasno što smo skrivili da nam se to ne dopušta osvojiti. Mislim da to što se dogodilo u finalu nismo zaslužili, ali moramo se nositi s tim. Kada bismo znali odgovore, bilo bi nam barem lakše.

No, vjerojatno taj odgovor nikad nećemo saznati. I što drugo nego ići dalje. Ustvari, te kvalifikacije u Parizu su jedini posao koji još treba odraditi. S ovakvom reprezentacijom i ovakvim pristupom uopće ne sumnjamo.