Da bi se krenulo u analizu posljednje ili posljednje dvije utakmice koje je Hrvatska odigrala na Svjetskom prvenstvu, prvo treba sagledati širu sliku, odnosno, naš kompletan nastup na ovom turniru.
Za početak, o okolnostima koje vrlo često diktiraju rezultate. I tu je bit cijele priče, gdje se ne slažem s načinom na koji mi pristupamo selekciji. To uvijek moraju biti najbolji i najkvalitetniji igrači, koji svojim doprinosom mogu dati doprinos reprezentaciji. Kroz dva tjedna ili mjesec dana se ne može stvoriti igrač. Ali može se stvoriti zvijezda. Taj primjer je Marko Mamić, koji je preko noći postao zvijezda.
Greška u sustavu
Ne mogu prihvatiti tezu da reprezentacija funkcionira kao klub, da se rade višegodišnji programi. Nitko nema pravo zatvoriti vrata reprezentacije igraču koji zaslužuje biti tamo. Zato je problem što u našem rukometu nema definiranog cilja jer to ne može biti nešto što dolazi u sljedećim godinama, već isključivo prvi turnir. A to je za nas bilo Svjetsko prvenstvo.
Tu je došlo do problema jer se kroz rotaciju vidjelo kakav je status pojedinog igrača. Meni je neprihvatljivo da igrač sjedi i ne ulazi zato što se na njega računa za dvije godine. Tko može jamčiti da će on za dvije godine imati mjesto u reprezentaciji?
Zbog toga nam se dogodilo da baš u završnici turnira osjetimo taj manjak rotacije. Često čujem da se želimo na umor, težak raspored, ali treba reći da je zato na velikim natjecanjima dopušteno imati 16 igrača, a još su dopuštene dvije rezerve. To se mora iskoristiti, što mi nismo napravili pa nas je na kraju kratka rotacija koštala medalje.
Odgovornost za selekciju snosi, naravno, izbornik. Na koji će način za to odgovarati, odlučit će ljudi u Savezu. Meni je puno važnija selekcija igrača o kojoj stalno govorim. Sve ostalo je kupovanje vremena i stvaranje alibija. Postoji pogreška i u sustavu jer kod nas je seniorska reprezentacija previše povezana s mlađim kategorijama pa se tako na silu otvara prostor igračima koji objektivno to još uvijek nisu zaslužili.
Mladi bez povjerenja
U utakmici protiv Slovenije smo vidjeli da ti mladi igrači ne uživaju povjerenje jer ni na šest do osam razlike nisu dobili priliku, a u tim je trenucima trebalo odmoriti nositelje igre. Tako se Duvnjak potrošio za završnicu, a bilo je prostora za odmoriti ga jer bismo tako izbjegli situaciju da Cindrić i on previše vremena provedu zajedno na parketu, što nije dobro jer su slični. Uostalom, ako na osam razlike nisi u stanju vjerovati igraču koji je u reprezentaciji, kad ćeš onda?
A kad se već govori o pomlađivanju, koja su to dva naša igrača iza Gojuna i Muse, koji mogu kvalitetno odigrati pozicije “tri” i “četiri” u obrani? Pritom Musa nije bio u Riju, a Marino Marić, koji je za ovaj turnir bio ozlijeđen, puno je jači napadački. Tu ne vidim konzistentnost u selekciji.
Gledajući sa strane, u našoj reprezentaciji mi smeta što ima puno igrača koji su osjetljivi, previše se osvrću na ono što se priča ili piše, a zaboravljaju da se s dobrim igrama sve to zaboravlja. U tom segmentu gube puno koncentracije. Moraju znati da su tu zato što su dobri i da se od njih očekuje da odrade svoj posao na pravi način. Ako nije tako, ne možeš očekivati da neće biti kritika. Svi žele da ih se voli, a puno važnije od toga da si voljen je da te poštuju jer dobro radiš svoj posao.
Ista stvar je s izbornikom i stručnim stožerom. Mislim da se previše potencira to pitanje iscrpljenosti, a ovo što sam govorio o rosteru i rotacijama može to anulirati. U trenutku kad smo imali visoku prednost, ona se samo trebala održati, nije nam trebala postava s kojom bismo radili razliku. To je jedini način na koji se može zadržati svježina, održati visok ritam i za to se moglo iskoristiti Mandalinića, Jotića i Matulića. Također, Mamić je igrao premalo, tek 19 minuta, njega se nije dovoljno iskoristilo ni protiv Norveške nakon što je u četvrtfinalu sa Španjolcima preko noći postao zvijezda.
Nama su u dvije utakmice za medalju očigledno nedostajale reakcije s klupe. Neke stvari se mogu pripremiti, i to nije lako, te se na taj način može odigrati kako smo odigrali 40 minuta protiv Slovenije, ali ponekad treba imati i kreativnost, znati reagirati u određenom trenutku kad vidiš kako se razvija utakmica.
Priliku moraš iskoristiti
Tu je naš stožer zakazao i dogodilo nam se da smo propustili veliku priliku. Norveška u polufinalu i Slovenija u utakmici za broncu nešto je što će se vrlo teško ponoviti. Izgubili smo od reprezentacija koje ne uživaju naš status u svijetu rukometa. Po meni je to i problem garda jer smo se prerano zadovoljili. Nakon Španjolske smo potrošili previše energije u veselju, stvaranju ozračja samozadovoljstva, a takvo emotivno pražnjenje se ne može nadoknaditi na jednom velikom natjecanju.
Nedosljedni smo, zaboravljamo da smo mi dvostruki olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, imamo školu, uvijek smo u vrhu, a na njega smo se posljednji put popeli prije 13 godina. Uvjeren sam da smo i sad imali tu mogućnost. Samo da smo imali takav stav. Ali kod nas se uvijek nešto mijenja i gradi, tako smo uništili prethodnu generaciju koja je mogla harati 10 godina.
Ovaj put, s obzirom na to da se ističe da je cilj bio plasman među osam, a mi smo igrali polufinale, ne vidim razloga zašto bi trebalo mijenjati izbornika Babića. Svi bismo trebali biti zadovoljni četvrtim mjestom. Iako u konačnici ne bismo smjeli biti jer nijedan igrač reprezentacije koja je bila dvostruki olimpijski pobjednik ne može biti zadovoljan ako za finale ne dobiješ Norvešku, a za medalju izgubiš od Slovenije...
Hrvatska je i na ovo natjecanje došla kao jedan od, recimo, pet ozbiljnih kandidata za medalju, od kojih Njemačka i Danska nisu došle ni do četvrtfinala, u kojem smo mi izbacili Španjolsku. Po meni se takve okolnosti jednostavno moraju iskoristiti za nešto veliko i prije svega mi je žao što to nismo napravili.