Prije godinu i pol dana svi su se složili da je Tin Lučin istinski dragulj hrvatskog rukometa. Onda je mali iz Kozale došao u Zamet, jer je to logičan put, kako svi vole reći. Zaigrao je Premijer ligu, bio ponajbolji igrač momčadi i Zagreb ga je odlučio dovesti.
No, jako malo smo, na žalost, Tina Lučina ove sezone vidjeli u dresu Zagreba u SEHA ligi i Ligi prvaka. Mnogi će to protumačiti još uvijek nedovoljnom fizičkom pripremljenošću tog velikog talenta u odnosu na zahtjeve vrhunskog seniorskog natjecanja. Nesporno je da on radi na tome svakodnevno, ali su isto tako činjenice da je prošle sezone igrao Premijer ligu, da je sada u rangu niže i da uz sav trening to ne može biti dobro za napredovanje.
Izvjesno je i da po svemu prikazanom od Zagreba ove sezone nije bilo razloga ne dati više prilike Lučinu jer ništa više ne bi izgubili, čak ni u utakmicama poput onih s Vardarom. Od dečka koji ima 19 godina nitko ne očekuje da bude ključni igrač, ali da uči protiv najjačih suprotstavljajući im se, to bi nekako trebalo biti logično u priči o razvoju. Ako je Jaganjac imao put koji se zbog PSG-a nije svima dopao, Lučin ima savršen.
Treba se pokazati
Jednom je Domagoj Duvnjak imao 19 godina. Sa 18 je bio najbolji igrač Premijer lige u Đakovu. Onda je došao u Zagreb, dobivao pomalo priliku i sa 19 postao reprezentativac. Červar ga je promovirao na SP-u u Njemačkoj 2007, a mali je uz Zagreb i jake utakmice za dvije godine napredovao do prvog imena reprezentacije, uskoro i do najboljeg igrača najbolje svjetske lige, osvojivši sve što se moglo i postavši najbolji na svijetu. Imao je uz sebe Balića, najboljeg od najboljih, gledao je, učio i pokazao se u usporedbi s njim.
Lučin se ovako, kako sada stvari stoje, ne može pokazati, a ne dati mu pravu priliku, voditi ga i zaštiti u pravom trenutku čisti je grijeh.
Nesporno je da dobro radi, nesporno je da su on i Vito Bahtijarević tandem za dugu budućnost, ali je sporno to što oni moraju igrati barem Premijer ligu ili više SEHA ligu da bi se mogli brže uključivati u seniorske tokove.
Sander Sagosen bio je sa 17 godina na klupi Norveške, igrao protiv nas turnir u Oslu jako malo, pa su ga godinu-dvije sklanjali, čuvali, ali je učeći uz velike, igrajući u malom danskom klubu dvije sezone i uz pomoć izbornika Bergea danas jedan od najboljih i najskupljih europskih rukometaša, zbog kojeg PSG kandidira za naslov prvaka Europe, a Norveška već osvaja medalje.
Dika Mem, koji ima 20 godina, koji je bio na ovogodišnjem SP-u juniora, danas je nezamjenjiv u sastavu Didiera Dinarta, a znate koja je to razina. I usput, nositelj je igre Barcelone. Godinu stariji od Lučina.
Postoje načini
Uostalom, Halil Jaganjac nije cijele prošle sezone u PSG-u napredovao koliko je u ovih nekoliko mjeseci u dresu Metalurga uz Linu Červara. Drugi je strijelac Lige prvaka, ta mu praksa vrijedi sto puta više od treninga s Hansenom i Karabatićem zajedno, makar i to ima svoju visoku cijenu.
A taj isti Halil Jaganjac, koji je sada reprezentativac kojeg svi očekuju kao Červarovu bombu u siječnju, igrao je skupa s Tinom Lučinom. Lučin je bio broj 1...
Mogao je igrati barem desetak-petnaest minuta u svakoj SEHA utakmici, mogao je i u Ligi prvaka jer, u konačnici, Zagrebu iskustvo nije vratilo rezultatom, a nisu dobili previše za budućnost.
Nema sumnje da je Lučinu mjesto u pravim utakmicama jer se samo s utakmicama postaje igrač. Realno, Duvnjak je u njegovim godinama bio čak i puno krhkiji.
Lučinu samo treba pronaći način. Zagrebu u tom smislu nije lako jer su zahtjevi veliki, a vremena nema nikad dovoljno. No, u taj se rizik mora ući pa makar godinu dana igrao negdje drugdje, ako je procjena da još nije za prvu momčad.
Nemamo previše takvih talenata i ne budemo li ih sačuvali, neće biti dobro. Zagreb s Lučinom ne bi trenutačno imao ništa više problema nego što ih ima.