Stivi je sišao s velike rukometne scene u subotu navečer u Herningu gdje je upisao najsjajnije dane svoje reprezentativne karijere. Ako se sjećate olimpijskih kvalifikacija za Rio, sjetit ćete se da je Stevanović bio njihov apsolutni junak u pomalo nevjerojatnoj pobjedi protiv Norveške. Što se ono kaže, obranio je sve tada i te 2016. u kojoj se dogodio i Euro u Poljskoj postao je novi nacionalni junak.
Tri godine nakon ulaska na velika vrata, a tada kada je ušao imao je 34 godine, podvlači crtu.
- Dosta je bilo. Postalo mi je teško 4-5 okupljanja godišnje, sve teže mi padaju pripreme, nadam se samo da ću ostati zdrav i odigrati još dvije-tri godine na vrhunskoj razini. U reprezentaciji mnogi mlađi čekaju k’o zapete puške, stvarno nema smisla da se ja guram… Šego je tu broj 1, a mislim da između Pešića, Ivića i Šunjića imamo potencijal riješiti to pitanje bez problema.
Bilo mi je lijepo
Trajalo je samo tri godine, premalo…
- Pa više-manje je sam zadovoljan. Četiri-pet godina sam u vrhunskom rukometu i bilo mi je lijepo. Još koja medalja da je bila, bilo bi i ljepše, ali okolnost nisu htjele da bude tako.
Dugo se čekala prilika…
- Prijašnjih godina Mirko Alilović je to nosio sam, nitko nije bio ni blizu i čekao sam priliku. Dao sam sve od sebe, kroz dobre obrane u klubu koji je tad bio u četvrtfinalu Lige prvaka. Sve se nekako poklopilo. I reprezentacija. Prvi put me Goluža zvao za jedan turniru u Švicarskoj 2012. i tu sam branio dobro, a 2016. me u reprezentaciju pozvao Željko Babić.
To Europsko prvenstvo i naša posljednja velika medalja - europska bronca - vas je promovirala u nacionalnog junaka.
- Sve mi je to bilo neobično. Imali smo mi u Poljskoj i loših utakmica, ali se sve posložilo nevjerojatno. Imali smo utakmicu s Poljacima koju je trebalo dobiti 11 razlike, mi smo dobili 14, vodili nakon 20 minuta šest razlike. Sve nam je išlo, njima ništa. Mirko Alilović je bio bolestan protiv Poljske, Filip Ivić je ostao u Hrvatskoj. Šteta što to nismo onda bolje naplatili. Španjolska u polufinalu, čudna utakmica, nismo se mogli približiti…
Rio je imao svoj uvod, Herning, kvalifikacije?
- Tu smo bili super i Pešić i ja. Dance i Norvežane sam branio ja, Bahrein on. Bio je izuzetno težak turnir kao upozorenje da će biti težak i ovaj koji nas očekuje za Tokio. Norveška je blizu, imala je navijače, sve, ali nije nam mogla ništa.
Još žalim zbog Rija
I onda Rio?
- To mi je najviše žao, posebno utakmice s Poljaka u četvrtfinalu koju smo izgubili. Tu smo imali strašnu šansu za polufinale. S obzirom na momčad, na način na koji je sve išlo. Boli jer, ne ide se svaki dan na OI i to će mi ostati san. Bili smo mi svakakvi, Katar nas je razbio, Argentinu smo pobijedili sa sedmercem na isteku vremena, ali imali smo nevjerojatnu priliku. U Riju smo pobijedili i Francusku i Dansku. No, mi smo igrali ili jako dobro, ili jako loše.
Svjetsko prvenstvo u Francuskoj je bio novi izazov, ne žalite li više zbog nje?
- I u Francuskoj smo bili OK, do Njemačke kada samo pukli. No, išli smo dalje, ušli u polufinale… Norveška odlična utakmica, ali onaj sedmerac, pa sa Slovencima… Oni dan i pol odmora. Mi ni 24 sata. Sedam smo vodili i ništa…
Pa smo svi očekivali da će na Euru doma biti bolje?
- Od odličnih partija do Švedske koja nas je koštala svega. Kolektivni blackout, dogodilo se.
SP 2019. nije donijelo rezultatski pomak?
- Jako dobro smo igrali, jedino protiv Brazila je bilo loše. Nisu nas iznenadili, dobra su reprezentacija. U Riju su bili dobri, u Kataru… Mislim da smo tu izgubili šanse za prolaz. No, mislim da je ukupna ocjena za sve - vrlo dobar.
Stevanović i Šego
Mirni tipovi
Biste li bili kao Šterbik, ako zatreba da vas izbornik zove?
- Pa dobro, to ovisi o situaciji. Naravno da bi se u takvoj situaciji odazvao, ali prolaziti pripreme i sve što ide uz jedno veliko natjecanje, to više ne mogu.
Jako ste dobro funkcionirali sa Šegom proteklih dana?
- Šego i ja smo iskusni, ne obaziremo se na natpise, pritiske bilo koje vrste. Obojica smo mirniji tipovi. Kelentrić nam je puno pomogao u tome. Turnir je dug, ne sjećam se da je netko osim Omeyera uspio braniti sam. Mi smo se dobro podijelili i jako dobru obranu smo imali, što nije uvijek bio slučaj. A s pravom obranom uvijek je lakše.
Nije vam problem biti drugi?
- Nije. Svi vratari žive od samopouzdanja. Ili smo pukovnici ili pokojnici, a s tim se treba nositi. Nisam ego tip, jednostavno. Ne vidim u tome nikakav problem. Nekad nam samo malo više strpljenja nedostaje da bismo ostvarili maksimum.
I što će sada Stivi?
- Idem doma u Schaffhausen. Klub, familija… Supruga Irena i sin Vigo su se već vratili, jer je vrtić u Švicarskoj obavezan. Schaffhausen je novi izazov, na putu smo povratka naslova, i povratka u Ligu prvaka.
Jednom možda trener
Rekli ste još dvije-tri godine posla, pa mirovina. Što ćete raditi?
- Nisam još razmišljao. Možda ću nešto u tom smjeru rada s vratarima, naravno ako bude interesa. Vidi se da sve ozbiljne reprezentacije ovise o vratarima. Mi iza Filipa Ivića imamo veliku rupu i mislim da će tu trebati uložiti i puno vremena i posla u budućnosti da stvorimo kontinuitet.
Je li vam danas žao što niste ranije ušli u vrhunski rukomet?
- Možda sam predugo ostao doma, imao sam planove za faks, nisam razmišljao o nekim stvarima, jer tih godina je bilo jako puno dobrih vratara u domaćoj ligi koji su tražili priliku. Ja mogu reći da je Valter Matošević kod nas u Rijeci jako toga puno pokrenuo nakon Atene. Iz tog rada izašli su Pešić, Saršon, Perčin, Modrušan, Đurica, Slavić… I danas ima u ligi dobrih vratara, ali se nažalost ne vide koliko bi trebali. I to bi bilo dobro promijeniti u budućnosti.
Tko zna, možda jednom kao trener. Stila definitivno ima. Miran, spontan, ne počinje rečenicu s ja… Jedan malo drugačiji vratar kojeg je jako voljela Hrvatska!