Pariz, Francuska, 280117.
Dvorana Bercy. Rukometna utakmica za broncanu medalju svjetskog prvenstva izmedju Hrvatske i Slovenije. Foto: Ante Cizmic / CROPIX
CROPIX

IMA TU PUNO DOBRIH STVARI

IPAK NIJE SVE TAKO CRNO Balić, Babić i društvo napravili su dobar posao, a jesu li pritom griješili, jesu, ali pokazali su da znaju što rade...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 29.01.2017. u 23:26

  • Čak pet igrača 1994. godište, jedan tek godinu stariji i to na ključnoj poziciji (srednji vanjski) i dvojica ‘92. godište Babićev su izbor na ovom SP-u.

    Od nekih je dobio jako puno, neki su malo ili malo više ostali dužni, ali s potencijalom i skupljenim iskustvom da to vrate. Neke je gurnuo u vatru na način da im je dao puno veće ovlasti, slobodu i ulogu u kojoj ih, budimo objektivni, do jučer baš i nisu vidjeli ne samo površni, nego ni bolji poznavatelji rukometa (u prvom redu Cindrić, a onda i Mamić, kojeg od početka svog mandata gura u ono što je demonstrirao protiv Španjolaca, ali ne samo protiv njih).

    Dodajte tu malo starijeg Marina Marića (‘90. godište), koji bi na SP-u bio prvi naš pivot da se nije ozlijedio na pripremama, a u to nema nikakvih dvojbi i nije nikakvo podcjenjivanje ili omalovažavanje drugih igrača na toj poziciji, nego se jednostavno za taj status sam izborio na EP-u u Poljskoj.

     

    I kad na to dodate Duvnjaka, Štrleka, Horvata, Stepančića, Gojuna, Kontreca, Musu, Matulića, vratare... od onih koji su bili u Francuskoj pa do Sliškovića ili Kopljara, koji su otpali unaprijed zbog ozljeda ili bolesti, pa Šimu Ivića, Sandra Obranovića... i zašto ne nekog novog “Božić-PavletićaŽeljko Babić, njegovi prvi suradnici i šef Ivano Balić u protekle dvije godine obavili su puno posla.

     

    Posla u slaganju reprezentacije koja sutra, na tom EP-u u Hrvatskoj, koje je odavno proglašeno “najvažnijem od svih natjecanja”, ali i na onima, koja dolaze poslije 2018. i nisu ništa manje bitna samo zato što nisu “naša”, može imati prave argumente. Ne “argumente” u onome “idemo po zlato jer smo mi Hrvatska”, čime se uglavnom rukovodimo i kad odlazimo na natjecanja i kad komentiramo tijekom njih i posebno nakon njih kad “ups, opet nismo zlatni”, nego argumente u - posloženosti, kvaliteti i uigranosti igrača i realnoj mogućnosti da ta “nova Hrvatska”, s obzirom na godine igrača, traje dulje vrijeme, a ne jedno natjecanje.

    I da, u dvije godine slaganja Hrvatske na Babić - Balić način osvojili smo europsku broncu, plasirali se na OI (četvrtfinale) i izborili nastup u polufinalu SP-a. Loše?

     

    Ante Kostelić godinama je imao “omiljeni naslov” iz SN - Špaco mijenja igru i igrače. Žuljao ga je taj naslov zato što ga cijeli život žulja mišljenje da se u sportu do uspjeha dolazi preko noći, čarobnim štapićima, odnosno na bilo koji drugi način osim znanjem, planiranjem i to puno unaprijed, sustavnim radom i ustrajanjem na svom putu.

    Balić, Babić i društvo napravili su dobar posao u ove dvije godine, jesu li pritom griješili - jesu, ali pokazali su da znaju raditi posao koji su dobili. E, sad, može vam smetati “zazivanje Gospe” izbornika ili “tko vas j...” stav koordinatora za muški rukomet, ali jedino relevantan jest teren. Igrači. I gospodin. Gospodin Rezultat.

    Iz drugih medija