Sve do polufinala bila je to idila, gotovo bih rekao bajka. Rukomet i javnost bili su u velikoj ljubavi i kakvi mi već jesmo, iako to nije samo naš specijalitet, već se počelo govoriti, “Tko su ti Francuzi, dovedite ih da im oderemo kožu”, “Gdje je ta zlatna medalja, vrijeme je da nam je uruče”. I tako, u tom stilu.
Kad si na vrhu, onda nemaš previše vremena ni potrebe biti realan ili strpljiv. Tako je to bilo do polufinala na SP-u u Francuskoj. Onda je preko noći sve postalo drukčije i nepodnošljivo za slušati ili čitati. Dok se pobjeđivalo ta priča je bubrila iz sekunde u sekundu, a onda se upravo u toj sekundi sve urušilo.
Siguran sam da nema potrebe ponovo se vraćati na taj nesretni nerealizirani sedmerac, koji bi nas odveo u finale, ali, eto, sport zna biti i takav, dogodilo se. Ipak, sablje još nisu bile isukane do kraja, niti su se vadile baseball palice. Očekivalo se da će Hrvatska trijumfalno okončati svoj hod na SP-u. Onda se dogodilo nešto strašno, nešto nezamislivo. Naši rukometaši izgubili su od Slovenije utakmicu za broncu, ali ne samo sigurnu pobjedu, već i sve ostalo. Preko noći je ta reprezentacija i ljudi koji su je vodili izgubila identitet.
Od heroja do ništa
Tko je taj Babić? Tko je taj Balić? Tko je taj Metličić?
Kao da su oni krivi što Hrvatska nije realizirala sedmerac, koji bi nas odveo u finale. Ako su do tog polufinala bili u statusu heroja, nakon polufinala su se pretvorili u jedno veliko ništa. Još iste večeri organizirane su sjednice onih koji vladaju i njihovih podčinjenih i sve je išlo samo u jednom smjeru - svi će dobiti otkaz.
Slovenia - Croatia - HIGHLIGHTS
Tako to ide u nas, ne samo u rukometu, i tu jednostavno nitko ne može spasiti stvar. Jesu li za nešto od toga možda i krivi oni koji su doveli trenera i legende kao njegove pomoćnike, jesu li možda mogli prihvatiti taj otkaz koji je nudio Babić nakon OI u Riju, o tome neću jer nisam dovoljno stručan. Ima puno pametnijih od mene, ali zašto bih morao biti stručan da bih napisao da u našem sportu postoji samo jedna vrsta važnih ljudi. Onih koji odlučuju o trenerima, ali kad bi ponekad možda trebali odlučivati i o sebi, okrenut će se na drugu stranu.
Iako još neke velike reprezentacije nisu vidjele ni medalju ni finale, ni olimpijski pobjednici Danci, ni europski prvaci Nijemci, pa tamo, ako mi se dobro čini, nije bilo ni krša ni loma jer za njih je to ipak samo sport i oni su znali biti strpljivi i čekati svoj dan, ali i prihvatiti da nije svaki dan njihov dan. A za nas je, ako sam dobro shvatio, tragedija što nismo bili prvaci svijeta, a nismo ni osvojili medalju, ali smo zato izgubili i od Slovenaca. Nije to lako prihvatiti.
Nemam namjeru glumiti odvjetnika ni izbornika, ni onih koji su mu pomagali - iako bi oni koji misle da sve znaju, mogli glumiti odvjetnika barem našem najvećem rukometašu svih vremena Ivanu Baliću - ali postoje neki koji tvrde da se sve ovo što se razmontiralo nakon SP-a razmontiralo samo da bi mogli prije svih Baliću reći zbogom.
Vikend je vrijeme Davis Cupa, ali nemam namjeru nastaviti s neugodnim pitanjima na adresu Hrvatskog teniskog saveza jer oni očito sve znaju. Za njih ću ovom zgodom ipak poslati jednu poruku, zapravo savjet, iako se ne smatram savjetnikom, a oni iz HTS-a koji sve znaju, ionako nemaju potrebe za savjetom, ali ipak ću napisati, bez obzira na to koliko se to svidjelo njihovu direktoru ili ne.
Pitajte Beckera
Kad je Osijek već nakon 20 godina ipak dobio domaćinstvo Davis Cupa, bio to velik ili mali meč, vidjet ćemo to na kraju vikenda, ipak, kad budemo opet igrali neku domaću utakmicu, bilo bi lijepo, bilo bi i pošteno domaćinstvo dati Osječanima besplatno. Oni su to i strpljenjem i vjerom zaslužili.
No, vratit ću se našoj rukometnoj priči, koju ću opet povezati na određeni način s tenisom. Kada je Boris Becker kao dvostruki branitelj naslova u Wimbledonu 1987. u 2. kolu izgubio od anonimnog Australca Petera Doohana, i dok su novinari čekali na priču svih priča, mladi Becker sve je jednostavno sve razoružao s nekoliko rečenica.
- Ništa se nije dogodilo. Nitko nije umro, nitko nije izgubio rat. Izgubio sam samo jedan teniski meč.
Sjetio sam se toga ove godine nakon što su se Švicarac Stan Wawrinka i Francuz Jo-Wilfried Tsonga verbalno dohvatili na Australian Openu, ali je zaslugom Švicarca kratko trajalo.
- Opusti se, ovo je ipak samo teniski meč.
Kao što je ono u Francuskoj bio samo rukomet. Opustite se, ljudi, ponekad se u sportu može i mora izgubiti, a da pritom nitko ne reže žile.