Nakon šest mjeseci, potpuno skriven od javnosti, konačno se doma pojavio Domagoj Duvnjak. Obrijan, vidno mršaviji, dobro raspoložen, na žalost ne u dresu, već u trenirci jer će povratak nakon operacije koljena još pričekati. Nekako su se svi nadali da će nakon reprezentativne stanke na teren, no, kako stvari stoje, bit će dobro ako to uspIje učiniti do kraja studenog, što u prijevodu znači da će mu biti dostupno tek mjesec i pol dana da ulovio formu za nastup na Euru.
Koliko je to realno očekivati, teško je reći, ali izvjesno je da je Duvnjak taj kojeg će Lino Červar čekati koliko god bude mogao jer Duvnjak je, ako to smijemo reći, nezamjenjivi dio ove selekcije.
Svaki dan je bitan
Dobro raspoložen, sjeo je prvo s Lukom Cindrićem, pa dok su Kuterovac i Krolo zagrijavali igrače, popričao s Linom Červarom. Žučno su raspravljali, onda su dečki krenuli na trening, a on se povukao s nama na tribinu i progovorio nakon duge šutnje.
Domagoj Duvnjak
Svi su u šutnji tražili neki razlog, kao, “ nezadovoljan je pa bolje da šuti”, no, Duvnjak je jednostavan tip i reći će...
- Što imam govoriti kada ne igram, koga to zanima.
Ta njegova skromnost ponukala je Linu da kaže da imamo sastav bez zvijezda jer sumnjamo da bi itko drugi da ga ima, tako nešto konstatirao. No, Duvnjak se savršeno uklapa u Lininu viziju i trener koji ga je prije 10 godina kao 19-godišnjaka uveo na veliku scenu u Njemačkoj na SP u Mannheimu, ima pravo vjerovati da će Duvnjak ipak biti spreman za neku rolu na našem Euru u siječnju. Nakon duge stanke možda ne za sve važne role kao dosad, ali makar i minimalne role u njegovoj izvedbi prednost su za Hrvatsku.
Što govori aktualna situacija? Najavljivali su vaš povratak baš u ovo vrijeme, ali...
- Još nisam spreman. U kojoj sam fazi? Prošlo je šest mjeseci od operacije. Koljeno još nije dobro, nisam počeo trenirati. Radim po posebnom programu u rehabilitacijskom centru tri sata dnevno. Dvaput tjedno trčim na traci. To je neka posebna traka s vakuumom, pa sam trčao prvo sa 70 posto svoje težine, pa sa 80, 90 i na kraju sam došao do 100 posto svoje tjelesne težine. Pola sata sam trčao u komadu i nije bilo problema.
Ali trčati nije sve...
- Plan je još četiri do šest tjedana, ali teško je precizirati. Vrijeme je to koje treba respektirati, svaki je dan bitan. Ja se samo nadam da bih ubrzo mogao trenirati s momčadi. Nisam još trčao vani, ni u dvorani, samo na traci.
Domagoj Duvnjak
Što kažu doktori?
- Imao sam test prošli utorak da se vidi jesam li zdrav ili ne. To su bili sunožni odrazi u mjestu, pa jedna noga, druga noga u mjestu. Na kraju tri spojena skoka jednonožno i tu sam osjetio jaku bol. Ona je, istina, prošla za desetak sekundi, doktor je rekao da je to u ovoj fazi normalna stvar, očekivana, ali bol je bol i treba je respektirati. Tu smo stali i nastavljamo rehabilitaciju.
Biste li mogli igrati sada?
- Vjerojatno deset minuta u utakmici, ali 60 nikako. I bolje onda to sve napraviti kako treba do kraja. Nemam pritisak iz kluba da moram brže, nemam ni iz reprezentacije. I ja bih, naravno, želio biti na terenu, ali nisam spreman i ne možeš na silu, koliko god neke stvari želiš.
Ipak ste stigli na pripreme kako ste obećali izborniku?
- Došao sam se javiti, porazgovarati s Linom, vidjeti taktiku i nadam se da ću se uskoro moći priključiti. Kad će to biti, ne znam, nemam prognoza jer to nisu stvari za prognoziranje. Sad mi je jedino važno zdravlje.
Teško je sjediti
Dugo se mučite, predugo...
- Morao sam to napraviti. Dugo sam vukao ozljedu, igrao s velikim bolovima, ali mislim da bi to svaki pravi sportaš napravio. Smatram da je dobro što sam otišao na operaciju, šest mjeseci sam izvan stroja i mislim da mi je to jako dobro došlo što se tiče kompletnog tijela. Nekad je potrebno neke stvari napraviti jer ja želim još dugo igrati. I vjerujem da će biti dobro. Da, i četiri-pet kila sam lakši, što je svakako dobro i što ću zadržati.
Domagoj Duvnjak
Kako funkcionira bolovanje u Njemačkoj?
- Ja sam osiguran, doktori procjenjuju stanje. Liječnik zadužen za mene je Frank Pries, on daje konačnu riječ. Dok on ne kaže OK, nema povratka.
A klub, jako im nedostajete?
- Nemam ništa s klubom u tom smislu, ja sam u rehabilitacijskom centru, oni su zaduženi za mene. To je u stvari bolnica s velikim prostorom za rehabilitaciju. Tri sata dnevno to traje, terapija 45 minuta... Ako stignem, odem na treninge sam, sjedim i gledam. Došlo mi je puno puta da uđem, teško se nosim s tim.
Kritizirate ih kada ne briljiraju?
- Ma neee, nisam ja taj. Nešto što vidim, preporučim i to je normalna stvar, mislim. Razgovaramo, to je normalno. Bez pametovanja.
I kako je gledati, a ne moći igrati?
- Nikako, jednostavno rečeno.
Bili ste i trener?
- Bio sam i na klupi i iza klupe. Na klupi jer nije bilo Alfreda Gislassona zbog operacije kičme pa sam pomogao Sprengeru i nisam baš neki trener, nismo se proslavili u Poljskoj. Daj mi loptu da igram, ha, ha... Užasno mi je to gledati.
Kiel bez vas definitivno nije ista momčad?
- Kiel ni sa mnom prošle sezone nije bio nešto puno bolji. Bili smo na -18 u Parizu... Ali nije bajno, to je istina, nije ni lijepo. Dvije godine nismo prvaci, svi su očekivali de će to biti ova godina, ali kako stvari stoje, neće biti. U Kupu smo ispali, u prvenstvu dosta kaskamo, volio bih biti optimist, uvijek je sve moguće u sportu, ali realno, bit će teško. Ima Liga prvaka, tu se sve stigne, ali neće ni tu biti jednostavno.
Što se događa s Kielom, ne pamti se tako loš start sezone?
- Dečki nisu bili u formi, došla je kriza, skrati se ruka, samopouzdanje padne, ali čini mi se da ipak idemo naprijed. Landin je počeo braniti dobro, a bez golmana ne možeš ništa. Ide na bolje,
Domagoj Duvnjak
Šogora Kopljara i vas nema u reprezentaciji. Kakva slučajnost?
- Dijagnoza - familijarno ozlijeđeni, ha, ha.
Jako nedostajete Červaru?
- Ova reprezentacija sa mnom ili bez mene ima strašnu kvalitetu. To je jedina prava istina.
Sam sebe sam pogodio
Samo da vas nema na klupi?
- Ha, ha. Ma, samo da koljeno bude OK, sve drugo ćemo lako. Hoću li uspjeti do Eura, ne znam, ako budem - budem, ako ne, ne može se glavom kroz zid. Bez obzira na to, imam veliku vjeru u našu momčad.
Što kažete za Cindrića i Karačića?
- Vrhunski su i ja sam iskreno oduševljen njihovom igrom, igrom sve naše trojice u Vardaru. I “mladi” Čupić je tu i rekao bih da se ne sjećam da je netko tako suvereno osvojio naslov prvaka Europe kao oni. I sada to nastavljaju, što stvarno zaslužuje sve čestitke.
Sjetite li se koji put Rija ili Pariza?
- Kako ne. Vratim se svako malo. Ali bolje bi bilo da se ne vraćam.
Jesu li vas pogodili komentari nakon Francuske?
- Koji komentari?
Dobar odgovor.
- Ma, ja sam sebe pogodim. To je dovoljno. Slovenija u Francuskoj je jedna takva utakmica u sto godina. Sami smo si krivi, tko zna što se u tim trenucima dogodilo s glavama. Takav kolektivni pad teško je logički objasniti. Isključivi krivci smo mi, ne smiješ izgubiti osam razlike u 15 minuta. Istina je samo da smo mi morali pobijediti tu utakmicu.
A sjetite li se Hrvatske prije osam godina?
- Da, pogotovo što se bliži Europsko prvenstvo. Pritiska će biti sigurno, uvijek ga imamo, nije nam to problem. To je logika, ljudi žele uspjeh, žele da igramo dobro, da pobjeđujemo, a mi želimo isto i svake godine govorimo isto. Turnir će biti jako težak. Znate kako je u sportu, za neke stvari trebaš imati i sreće. Naš je cilj prenijeti sva četiri boda u drugi krug, pa ćemo dalje. Prva je utakmica važna, uvijek se sjetim muke s Korejom 2009, a onda je sve išlo lako. Svaka je utakmica finale, to je to. Evo, opet sam se ponovio, jesam rekao.
Lino je ponovo tu, bio je i 2007. kada ste debitirali...
- Da, deset godina je prošlo, puno. A gledam... nije se previše promijenio. Vrhunski stručnjak, motivator, očekujem sve dobro i veselim se što sam dio toga.
Privatne novosti?
- Sve super, sve super...
Svadba?
- Sve super, sve super....
Čim smo došli do te teme razgovor je završen. Krenuo je prema klupi, ali se ipak predomislio i čim je Lino ustao, ustao je i on. Trebamo ga na terenu. A on jedva čeka.