Manuel Štrlek
Ante Cizmic / Hanza Media / Hanza Media

POGLED IZ BLIZINE

OD DANAS U GLAVI POSTOJI SAMO EUROPSKO ZLATO U HRVATSKOJ Tko ne može, otpada, nema tu kompromisa. A želimo...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 29.01.2017. u 14:44

  • Hrvatska je pokazala potencijal, karakter, pokazala je da ima kvalitetu i uvjereni smo da je ovo sastav koji ima snagu osvojiti zlato na Euru u Hrvatskoj, koji slijedi dogodine.

    Nikad se nismo slagali s konstatacijom da ovi igrači nemaju vrijednost za velike dosege. Ovo je jednostavno drukčiji rukomet, oni pripadaju njemu, nekom novom, drukčijem vremenu i onaj koji im se uspije prilagoditi, izvući će iz njih i taj posljednji korak, koji nedostaje za veliko slavlje, koje čekamo još od Atene prije 13 godina. Lino Červar to je jednom uspio, prije njega je uspio i Velimir Kljaić u Atlanti.

    16 jednako važnih

    Željko Babić pokušava, baš kao i Slavko Goluža prije njega. Još uvijek djeluju previše u strahu, još uvijek nisu uzeli konce u svoje ruke. Možda je to pitanje vremena, možda karaktera, ali sigurno da to mora doći kada je odnos takav kakav je viđen u utakmici protiv Norveške.

    Možda smo na prvenstvo otišli s premalo vjere u medalju jer se pokazalo da nitko od nas nije bolji da ga ne bismo mogli pobijediti. Možda je to s jedne strane bilo ciljano spuštanje cilja da bi se smanjio pritisak, ali osobina velikih sastava je da se s takvim vrstama pritisaka uvijek nose savršeno. I to je stvar koja se uči jer ako se naučiš da je super stvar biti u polufinalu, tako će i ostati.

     

    “Cilj nikada ne smije biti polufinale, nego zlato”, govorio je jednom davno velik stručnjak Vinko Kandija. I to je dosta tako. Nikad nisam čuo od Nikole Karabatića da je francuski cilj polufinale. Zato je on Nikola Karabatić... A naši igrači to imaju i ne smije im se to sputavati i nabijati im strahove. Nitko nije bolji.

    Hrvatska ima širok kadar igrača i makar je dosta lutala u izboru u posljednje vrijeme, taj širok kadar uvjetovao je da se ne pogubimo. Trajemo u vrhu, to je najvažnije, jer izgubiti taj kontinuitet danas može biti puno opasnije nego izgubiti finale.

    Kako, u stvari, stojimo?

    U Francuskoj smo bili bez Sliškovića, Marića, Kopljara, Karačića, Čupića, Brozovića i Kozine, koji su bili u Riju. Nije bilo Alilovića, Vorija, Pavlovića, Josipa Valčića, koji bi kao razigravač bio jako zanimljiv uz ovakvu šutersku liniju, što god tko mislio o tome. Kada se sve to stavi pod jednu kapu, odluka je samo na tome kakav rukomet želimo, kakvoj koncepciji težimo i što očekujemo.

     

    Imali smo i jedan feler, koji nam se ne smije događati. Stalno je govori da je svaki igrač u sastavu dragocjen, tim više što IHF ne dopušta, kao ni EHF, više od 16 igrača, što je u programu od devet utakmica jako važna stvar. A nama su Mihić, Mandalinić, Jotić, Matulić, pa prije njega Božić-Pavletić bili samo igrači koji skupljaju iskustvo na velikoj sceni. Ako su već tu, onda su morali biti puno više upotrijebljeni ili smo jednostavno morali birati druge i drukčije.

    Primjera je različitih, no, suština je da to bude priča u kojoj će svih 16 biti jednako važni. Što to znači, pogledajte na primjeru Francuske. Iako svi govore o Karabatiću, Omeyeru, Narcisseu... oni imaju baš to - 16 igrača i kada je teško, gaze.

    Hrvatska ima puno više od toga, ali ponekad nedostaje malo hrabrosti, one hrabrosti koju je Lino imao u Portugalu. “Diži se, ti si danas glavni, to je to”. Navijača s klupe nam ne treba jer ih na tribini ima sasvim dovoljno, a u Hrvatskoj će biti još i puno više. Ovo u Francuskoj je sve divno i krasno, ali je “kamilica” u odnosu na siječanj, koji nas čeka iduće godine. Ta krila moramo iskoristiti.

    Naučili dosta lekcija

    Dosta smo lekcija naučili u godinu dana. I da ne možemo igrati na velikom natjecanju samo s jednom obranom, i da moramo svi biti kompaktni kako nije slučaj bio u Riju, i da se trebamo slušati između sebe i imati povjerenja, a ne sumnje, čak i kada se ne slažemo. Vidjeli smo i da igrači koji igraju vani a nemaju mjesta u postavama svojih momčadi, izgledaju lošije, što je opet škola koja se ne smije zanemariti, jer ovoj reprezentaciji trebaju oni koji igraju, a ne oni koji kroz nju traže formu. Ili pojednostavljeno, ovaj sastav treba naučiti pobjeđivati.

    Nema tu filozofiranja jer cijela filozofija je u sustavu koji postoji i koji je sve te igrače odavno izbacio na scenu. Treba im dati šansu, voditi ih, ali i tražiti od njih na najvišim kriterijima i to bez kompromisa. Pa gdje su to Kaleb i Lacković igrali prije Portugala? Je li netko tada rekao da su mladi, neiskusni? I sve to čisto i jasno prezentirati, da ne bude repova i nedoumica, zašto ovaj, a ne ovaj drugi. Sve smo to vidjeli i pametnom je dosta.

    Prije tri godine krenuli smo u “akciju Hrvatska”, rečeno je da je to cilj i nakon SP-a u Francuskoj lutanja više ne smije biti. Viziju treba odmah pretvarati u igru, koja nam treba donijeti jedino zlato koje još uvijek nemamo - europsko. Sami donosimo odluke i stojimo iza njih. Više nema nazad.

    Od danas u glavi postoji samo europsko zlato! Tko ne može, otpada, nema tu kompromisa. A želimo...

    Iz drugih medija