Miro Pacas

Fotografija Mire Pacasa iz dortmunskog finala protiv Gummersbacha govori sve o Albinu Vidoviću i načinu kako je igrao

CVEBA NAJVEĆI, ALBIN NAJPOSEBNIJI

ODLAZAK ZLATNOG OLIMPIJCA Da je Albin trenirao kao Hrvoje Horvat, bio bi igrač kakvog rukometni svijet nije vidio. Ali on je radio po svome...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.03.2018. u 22:08

  • Rukomet je ponovo oslabljen. Otišao je još jedan velikan, čovjek iz zlatne bjelovarske priče - Albin Vidović. Rezultati su samo uvod u priču o sasvim posebnom rukometašu, za kojeg će prva bjelovarska legenda Hrvoje Horvat reći:

    - Albin je bio svoj, uvijek poseban. Kad se trebalo tući, uvijek je bio ispred nas. Tip uz kojeg si jednostavno morao bit bolji i valjda se na mom primjeru, jer dijelili smo puno minuta, to moglo najbolje vidjeti. Ja sam uz njega napredovao... Gurao me da budem bolji, hrabriji. Za njega nije bilo prepreka. Shrvan bolešću, ali uvijek priseban i čvrstog stava. Posjećivali smo ga često, makar to nikad nije volio i nije baš svakoga primao. Uvijek isti, svoj...

    Zdravko Miljak član zlatne minhenske generacije '72, prve rukometne uopće u povijesti sa olimpijskim zlatom kaže:

     

    Strašan karakter

    - Rukomet je u ono naše vrijeme bio nešto lakši, fizički manje zahtjevan, a Albin je bio zastrašujuće jak i s njim nije bilo nadigravanja. Nije bio visok kao lijevi vanjski, ali je snagom i voljom rušio sve pred sobom. Imao je velikih problema sa šećernom bolesti, to je vjerojatno razlog što ga je zdravlje izdalo. Tužni smo...

    FOTO: Dubravka Dragičević www.bjelovar.hr

    Zlatna generacija bjelovarskih rukometaša. Stoje: Mladen Martinović, Dragutin Matić, Marijan Jakšeković, Zvonko Jandroković, Željko Seleš, Boris Bradić, Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Željko Nimš, Albin Vidović, Nikola Hasan, Milan Usumović, Ivan Đuranec, Josip Pećina Čuče: Miroslav Milinović, Nedeljko Prodanić, Maks Šminderovac, Željko Jandroković, Vladimir Smiljanić

     

    Kažu, strašan karakter, sjajan igrač. S Partizanom je igrao tri finala Kupa prvaka u razmaku 11 godina. Naravno da ono finale kada su prebili Gummersbach u Westfallen dvorani u Dortmundu 19. veljače 1972. godine ostaje poseban. I možda bi trebao biti dan grada koliko mu je toga donio u povijesti. Za tih 19:14 Albin je iskrvario, pogledajte samo čuvenu fotografiju. Dva isključenja, tri gola kada se zabijalo puno manje nego danas. Za sjećanje: Pribanić 5, Horvat 4, Vidović 3, Smiljanić 3, Jakšeković 2, Jandroković 2.

    No, finale koje će godinu dana kasnije u Dortmundu izgubiti od MAI Moskve, reprezenatcije SSSR-a u prijevodu, bilo je i nevjerojatnije. U situaciji kada nije bilo Horvata, Smiljanića i Jakšekovića, Albin Vidović vukao je Partizan na nevjerojatan način. Izgubili su 26:23, on je zabio nevjerojatnih, za ono vrijeme, 14 golova.

    Željko Seleš legendarni trener zlatne bjelovarske generacije za Albina je u jednoj knjizi rekao:

    - Vidio sam sve velikane rukometa i mogu reći da je Albin Vidović trenirao kao Hrvoje Horvat, bio bi igrač kakvog rukometni svijet nije vidio. Ali on je radio po svome, on je rekao da se neće mijenjati, da će ostati kakav je i tako je i bilo. Tu se ništa nije dalo promijeniti.

     

    Što je Albin rekao '72.

    Ta 1972. kada su osvojili Kup prvaka i olimpijsko zlato u Münchenu označila je na neki način i usmjerenje čovjeka koji se nakon karijere više nije bavio rukometom, već je u njemu ostao samo kao gledatelj, makar kasnije '77. bilježi i jednu utakmicu u Kielu. No, nije dugo izdržao. Riječi koje je Albin izrekao još nakon olimpijskog zlata bile su znakovite:

    - U rukometu sam postigao sve što se moglo postići, osvajao prvenstva, turnire, sve moguće medalje. Ali ovo zlato iz Münchena je nešto posebno, daje osjećaj istinskog trijumfa. Pa ipak, ni taj poseban osjećaj neće me promijeniti, ja sam čovjek koji se čvrsto drži zemlje. Eto, dva dana nakon Münchena vratio sam se u zubnu ambulantu u Veliko Trojstvo i počeo raditi svoj posao. Tako će biti i nadalje.

    Kaže Cveba "bio je narodni čovjek", zubni tehničar i više od toga, ljudi su ga obožavali, ali s bolešću se preselio u svoju kuću i pratio rukomet, naravno. Lani dok se slavila 45-godišnjica Münchena i Dormunda, rekao je:

     

    Svi su ga se bojali

    - Žaga (Zlatko Žagmeštar) najbolji je rukometaš u bivšoj državi. Kako smo se znali potući. Od kada je Hrvatske, glas dajem Iztoku Pucu, Cvebinom pokojnom zetu. Šteta sto je umro mlad. Najbolje sam se slagao u igri sa pokojnim Zecom (Željko Jandroković) i Rabanom (Pribanić). Kako je Raban ulazio s desnog krila i to još dešnjak, to je za ne povjerovati...

    Iz medijskih zapisa o tome kakav je bio i kako je igrao Albin Vidović ostaje zapisano.

    - Nitko na svijetu nije mogao što je mogao Vidović. Kada je bio raspoložen za igru, nije bilo obrane koja bi ga bila u stanju zadržati. Ponekad bi taj džentlmen prikazivao arijevske crte, malo tko ga je mogao razumjeti i za novinare je bio enigma. Horvat je bio najveći, a Vidović najposebniji. Da je Cvebi bilo Albinovo srce, a Albinu Cvebina discipliniranost... gdje bi jednom i drugom bio kraj. Kao da je Vidoviću nedostajalo volje za taj posljednji napor da bude sam vrh vrhova i kao da mu se nije dalo biti bolji od svih. Bio je igrački pošten, ćudljiv i vrlo osjetljiv. Svi su ga se bojali, nitko od tih jakih i velikih nije se volio naći oči u oči s Vidovićem.

    I eto makar nije imao sve, ostavio je puno, ostavio je uspomenu na jedan divan period sportske povijesti. Ostavio je i obitelj suprugu Blanku, sinove Zenona i Abu, prvog odličnog rukometaša, drugog paraolimpijca atletičara, a i unuka Amona za kojeg Cveba kaže "deda na kvadrat, prgav, borben... desno krilo". Vjerojatno bi danas bio krilo i Albin sa 186 cm i zato svi kažu poseban. 14 golova SSSR-u, vanjski... Tko se sjeća zna o čemu se radi.

    Iz drugih medija