Ovo je najuspješnija mlada generacija u povijesti hrvatskog rukometa. Četiri natjecanja, tri polufinala, dvije medalje, najlošije šesto mjesto. Ona Duvnjakova popela se na kadetski tron Europe pa bila viceprvak svijeta i nestala. Čupićeva je bila druga, treća, sedma i četvrta i iz te dvije generacije, koje su bile najbliže ovoj, izašlo je najviše onog što nas je nosilo i nosi posljednjih godina.
I zato moramo biti optimisti jer ova je generacija pokazala koliko može. Mnogi od njih već igraju i sada trebaju početi preuzimati ključne role u svojim klubovima. To je proces, ne ide preko noći, kao što je proces bio i ovo što je generaciju pretvorilo u dobitnika. Dobra selekcija je bila ključ broj jedan, onda dobar rad ključ broj dva, a rezultat ključ broj tri. Krenuli su srebrom na Euru, kojem smo bili domaćini, nastavili polufinalom SP-a bez medalje u Gruziji, gdje su nam presudile ozljede. Onda su lani u Sloveniji pali do šestog mjesta i naučili što ne smiju. I to ispravili i pokazali samo u manje od godinu dana s Davorom Dominikovićem, koji je njihov treći trener nakon Luke Panze i Vladimira Vujovića. Prvu zrelost su odradili.
Sve je to proces
Za drugu tek borba počinje. Često Lino Červar s razlogom kaže da su nam glavni problem vanjski igrači, tj. njihov manjak, a ova generacija, ako nešto ima, ima baš vanjske igrače koji dominiraju kvalitetom. Koliko god je momčad momčad i ne treba se iz nje odvajati, ipak je vrlo očito da klasom u tom timu odskaču Josip Šarac, Ivan Martinović, Halil Jaganjac i Filip Vistorop, da su posebno zanimljiv potencijal najavili vratar Ivan Ereš i mali Fran Mileta na krilu. I to je najbolji put da se zatvaramo igrački na kritičnim mjestima, jer ništa nije vječno, posebno ne uspjeh. Često nam je to bio nepotrebni stres, a sve je to samo proces, prirodni proces koji ima svoja pravila. Svoja i ničija druga.
I s te su strane treneri u pravu - kod mladih je ključ dobiti trojicu, četvoricu za veliku scenu sutra, ali rezultat ipak pokazuje nešto, uči razmišljanju, mentalitetu, pristupu, daje novi motiv svakom i to je neprocjenjivo. Treba reći da u momčadi Davora Dominikovića nije bilo nekih koji su dosad bili nezamjenjivi kao Bahtijarević, Lučin, Strbad, Raguž, Vusić, Koncul... I to je stvar procesa u kojem će se neki vratiti, neki izaći, ali će u konačnici opstati samo najbolji. Sve se govori na terenu, svatko govori igrom sam o sebi i tako bez obzira na zlato treba ostati.
Imali smo i Huđa i Kaleba koji su u generacijama bili najbolji, ali nisu uspjeli dogurati do reprezentacije jer tu ipak vrijede neka drugačija pravila, što nikako ne znači da spomenuti nisu odlični igrači. Zato svima poruka - pamet u glavu, put nije dug kao kada su imali 18 godina, ali nije ni kratak ako na to pomisle. Samo onako kako su se pokazali Mandić i Šipić, može se uspjeti. To su visoki kriteriji koje traži Hrvatska, zato i jest u svjetskom vrhu. I ne znači da ni Mandić, ni Šipić to smiju prestati dokazivati. Dapače.
Nosimo se ravnopravno s Danskom, Francuskom, Španjolskom, Norveškom i to je velika stvar. A igra se odličan rukomet u kojem postoje i odlični Island, i Brazil, i Tunis, i Egipat, i Njemačka, i Norveška, i Švedska... Rukomet nikad nije bio toliko širok kvalitetom kao što je danas. A Hrvatska ne spušta gas, nego ga dodaje i priprema sve za nastavak velike utrke. I ne stvara samo igrače nego i trenere za koje vrijede ista pravila.
Ostaje samo pitanje možemo li taj rad dovoljno dobro zaštititi doma, ali na njega još, nažalost, nema odgovora. Možda ipak jednom netko zaključi da je rukomet 'totalno drukčiji od drugih'. Rezultati sve govore. Važno je da je ljudima lijepo veseliti se s njima.