Vlado Šola jedan je od legendarnih hrvatskih rukometaša koji su pod vodstvom Line Červara osvojili dvije zlatne medalje dvije godine zaredom, prvu na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine, potom godinu kasnije i na Olimpijskim igrama u Ateni. Ima i dva svjetska srebra, s Islanda 1995. i iz Tunisa 2005. godine, broncu s Eura u Portugalu 1994. i zlato s Mediteranskih igara godinu ranije.
Identičan hendikep
Kao trener vratara dao je svoj doprinos u osvajanju brončanih medalja na Europskom prvenstvu u Srbiji i na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.
Veliko finale u Stockholmu pratio je kao navijač, u Švedsku je putovao čarterom na dan utakmice. Nakon poraza hrvatskih rukometaša u finalu protiv Španjolske miješali su se osjećaji, bilo je onih koji su bili razočarani što je Kaubojima ostalo nedostižno jedino zlato koje im nedostaje, no na kraju, kad su se dojmovi slegli, nekako je ipak prevladavalo zadovoljstvo zbog osvojenog srebra.
- Ne, nisam razočaran, ma kakvi. Svi smo presretni što smo došli u finale, jer to je kontinuitet vrhunskih rezultata. Nažalost, nismo osvojili to finale, i svima je zbog toga žao; igračima, trenerima, navijačima i nama ljudima iz rukometa, ali što je, tu je - rekao je Vlado Šola.
Bez Hrvata bi finale bilo tragedija
Finale u Stockholmu odigrano je u Tele2 Areni, na nogometnom stadionu koji je pretvoren u rukometni hram s kapacitetom od 20 tisuća gledatelja. Ambijent je bio lijep, prije svega zahvaljujući hrvatskim navijačima iz domovine i inozemstva.
- Da Hrvatska nije bila u finalu, imali bi tragediju od finala, jer im nitko ne bi došao u dvorani. Da su Španjolci igrali sa Slovencima ili Mađarima, to bi bilo poluprazno. Mi iz godine u godinu spašavamo IHF i EHF s tim što dolazimo do završnica, i onda naši ljudi pune dvorane i rade spektakl od toga - naglasio je Šola. (gčm)
I on se priklonio mnogim ljudima iz rukometnog svijeta, od igrača pa do trenera, koji smatraju da postojeći sustav velikih natjecanja previše troši i iscrpljuje igrače, pogotovo otkako se prvenstva igraju u više država.
- U finalu obje momčadi imaju jednake šanse, a kako stvari stoje, obje reprezentacije su na isti način bile hendikepirane od strane organizatora. Ovako velika natjecanja, kao što su Europsko i Svjetsko prvenstvo te Olimpijske igre, treba organizirati na način da finale bude festival tog sporta, a ne da gledamo ‘’mrcvarenje’’ dvije ekipe koje se jedva vuku po terenu. Tu treba nešto drastično promijeniti, jer su i Hrvatska i Španjolska u nedjeljnom finalu djelovale jako umorno.
Maksimalni intenzitet
Povećanje broja sudionika Europskog prvenstva sa 16 na 24 donijelo je neka iznenađenja, ali napori su zapravo ostali isti.
- I prije su turniri bili zgusnuti, premalo je dana bilo za pripreme. Rezultat toga je da su reprezentacije igrale sve lošije kako se turnir primicao kraju, jer to ne mogu izdržati. Nisu imali odgovarajuće pripreme, kao ni vrijeme koje je potrebno za odmor između utakmica. Jer, treba odigrati devet utakmica u maksimalnom intenzitetu. Fiziologija kaže da bi nakon treninga izdržljivosti, a svaka utakmica to jest, optimalno bilo 72 sata oporavka, a oni imaju možda pola od toga.
Nema više štednje
Prognoze su bile da smo osmi favoriti Eura, rijetki su bili oni koji su nas vidjeli ovako visoko, u borbi za zlato. Rano su ispali Danci i Francuzi, ugodno su iznenadili Portugalci, Mađari...
- Treba naglasiti da se kvaliteta rukometa podigla u cijeloj Europi. Više nema slabih protivnika, svatko svakoga može pobijediti. Ako u takvoj konkurenciji uspiješ doći do polufinala ili finala, onda zaista imaš kapacitet kakvog drugi nemaju. Međutim, ti drugi imaju dovoljno dobar kapacitet da ti naštete negdje u grupnoj fazi, umaraju te, iscrpljuju, jer nema više ekipa protiv kojih u desetoj minuti vodiš sedam razlike, već skoro svaku utakmicu moraš lomiti 60 minuta. U pravilu je slomiš u pet minuta prvog ili drugog poluvremena, i to održavaš. Sve ostalo je zabluda. Ako netko misli da će protiv bilo koje europske reprezentacije moći igrati tako da štedi snagu i taktiku, to više ne postoji...
Na Euru nas je vukao Domagoj Duvnjak, briljirao je hrvatski kapetan u obrani i napadu te je proglašen MVP-em.
- Svakako je zasluženo izabran za najboljeg igrača cijelog prvenstva, i nije to prvi put da zaslužuje takvu titulu. No, nekako mi se čini da je ovaj turnir odigrao najbolje dosad. Imamo i Karačića koji je prvi srednji vanjski Eura. Dečki su to zaslužili svojom igrom i to je u redu. Mi smo sve ove godine u vrhu i trebaju nas poštovati.
A kako ste vidjeli naše vratare Marina Šegu i Mateja Ašanina?
- Odradili su svoj dio posla u grupnoj fazi najbolje što su mogli. I u završnoj fazi su branili solidno...
Hrvatska je plasmanom u finale Eura osigurala nastup na sljedećem Europskom i Svjetskom prvenstvu, a sad nam slijede olimpijske kvalifikacije.
- Bit će jako teško. Nažalost, nismo prvaci Europe, čime bismo se izravno plasirali u Tokio. Čeka nas jako težak turnir u Francuskoj i treba se što bolje pripremiti za to jer je prolazak na Olimpijske igre jako važan za nas - zaključio je Vlado Šola.