Na Euro smo otišli u tišini. Ne zato što nemamo kvalitetu - jer je imamo - ali na nekoliko zadnjih natjecanja nije išlo. Nije išlo čak ni kada smo prije dvije godine bili domaćini Eura. Tada smo završili peti, godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu bili smo još jednu stepenicu niže. Istina je da imamo Duvnjaka, Cindrića i Karačića, tri svjetska “fantasista”. Imamo i Stepančića i Mamića, sjajne pivote, odlična krila, a i u Šegi smo pronašli golmana kojem vjerujemo... Sve to smo imali, ali nešto nam je ipak nedostajalo, iako nije bilo lako odgonetnuti što je to nešto.
Danas - dva tjedna nakon što je Euro počeo - spoznajemo što nismo imali. Nismo bili fajteri do kraja, fajteri koji ne uzmiču, bez obzira tko im stao na put. Na Euru u Hrvatskoj tražili smo opravdanja i alibije zbog svih problema koji su nas pratili. Slične probleme imali smo i uoči puta u Graz, ali ostavili smo ih sa strane. Odlučni da ćemo se “potući” tko god bio s druge strane.
Hrvatska je na SP-u prošle godine izgubila ključnu utakmicu od Njemačke, izgubila bi je i prije dvije godine u Splitu ili Zagrebu. U Beču je nije izgubila iako je u 35. minuti gubila pet razlike, iako su nas u tom trenutku prekrižili svi oni koji malo pomnije prate rukomet. Slušali smo sa svih strana kako je to “klasična” Hrvatska koja nestaje u “ratničkim” utakmicama.
Svi su se oni, na sreću, žestoko prevarili. Ovo je Hrvatska koja se ne predaje, koja ne uzmiče, koja može izgubiti utakmicu, ali koja se neće predati. Dugo godina nismo igrali dobru obranu, a u Grazu i Austriji igrali smo savršenu. Što se to promijenilo u njoj? Igrački ništa, jer i dalje je Duvnjak “prednji”, i dalje je Musa ključni igrač na liniji, a Šego na vratima. A opet sve izgleda drugačije...
Mnogi će reći da je tajna baš u toj tišini s kojom smo otišli na Euro. Tihi i ponizni, a takvi smo u svakom sportu daleko najopasniji. Neki pak misle da je ključ bio u prvoj utakmici u Grazu, ali ne na parketu, nego na tribinama, na kojima je pet tisuća naših navijača napravilo nevjerojatnu navijačku atmosferu. Doživjeli su igrači navijače koji su tu zbog njih i koji im bezgranično vjeruju i nakon petih ili šestih mjesta. Hrvatska je u njima dobila nešto što naši suparnici - uključujemo tu i Nijemce i Austrijance - ni izbliza nisu imali.
I na njihovim smo krilima uzletjeli do neba, do polufinala i velebnog stadiona u Stockholmu. Došli smo tamo gdje zaslužujemo biti!