Domagoj Duvnjak u Austriji, i nadamo se u Švedskoj uskoro, igra svoje 20. veliko natjecanje u dresu Hrvatske u nizu. To je fantastičan doseg tog 31-godišnjaka koji 15 godina u nizu i bez prestanka nosi hrvatski dres na velikoj rukometnoj sceni.
Priču o odrastanju u Đakovu, o počecima uz oca Ivu, svi već znaju. Bio je iznimno talentiran jer sa 16 godina biti prvi strijelac Hrvatske lige definitivno ne može svatko. S takvim talentom vrata su se otvarala sama i danas je jedan od najcjenjenijih svjetskih rukometaša, zaštitni znak Hrvatske. Nije preskakao stepenice, štoviše odradio je svaku maksimalno.
Iza te sjajne karijere stoje jedno zlato, četiri srebra i pet bronci. Deset medalja u 19 natjecanja, s dodatkom da je šesto mjesto bilo najslabiji doseg. Fantastično!
Iako mu je san da sve okruni zlatom, taj san u stvarnosti ne postoji jer zlato je kao glavni igrač kadetske reprezentacije osvojio 2006. na Euru u Estoniji. Generacija koju je vodio Irfan Smajlagić imala je uz njega Pešića, Štrleka i Karačića te se pokazala kao generacija koja je u kasnijim godinama nosila i danas nosi hrvatski rukomet.
No, zanimljivo je znati da je godinu prije Estonije u Kataru, s generacijom starijom dvije godine od sebe, bio brončani i da je igrao dva Svjetska prvenstva s kadetskom selekcijom, što je danas prava rijetkost. I to je samo početak potvrde o nesvakidašnjem talentu. A dodatak plus cijeloj toj priči u mladim uzrastima jest da da mu je najveći konkurent za nagrade bio Mikkel Hansen kojeg je u Estoniji pobijedio i odnio MVP nagradu natjecanja. U juniorskim selekcijama praktično nije niti igrao jer je u tom godinama već bio ozbiljan senior.
Sa 18 godina debitirao je u seniorskom dresu uoči Eura u Švicarskoj. U utakmici Croatia Cupa u Poreču pobijedili smo Mađarsku, a Duvnjak je zabio posljednji gol na utakmici za 33:30. Bila mu je to nagrada za savršenu kadetsku priču, no svima je bilo jasno da će se to vrlo ubrzo pretvoriti i u seniorsku.
Samo godinu dana poslije debitirao je na velikom natjecanju, i to u onoj poznatoj utakmici sa Španjolskom na SP-u u Njemačkoj. Zabio je jedan gol za pobjedu koja nas je odvela - umjesto na Island - na Francusku. Ispali smo, iako je to bila možda najjača Hrvatska dosad.
Posebna 2013. godina
Ipak, samo godinu dana nakon toga došla je i prva seniorska medalja na Euru u Norveškoj gdje je već na velika vrata, uz Ivana Balića, ušao u tim. I onda se u Hrvatskoj godinu dana poslije dogodio boom zbog kojega je veliki Valero Rivera rekao da je Duvnjak najbolji igrač na svijetu, a imao je tek 21 godinu. Odigrao je taj SP u velikom stilu i bilo je to jedno od njegovih najboljih izdanja uopće u reprezentativnom dresu.
Tih je godina njegova karijera poprimila drugačije obrise jer kao 20-godišnjak otići u najbrutalniju ligu svijeta, u Njemačku, nije bilo nimalo jednostavno. Osjetilo se na tijelu koje se tek formiralo i vidjelo na SP-u u Švedskoj 2011. kada ga je na treningu neposredno prije starta u Malmöu stisnulo u leđima pa jednostavno nije mogao hodati. Bio je to SP na kojem je igrao najmanje dosad.
Samo godinu poslije na OI u Londonu, koje su mu bile druge od ukupno tri na kojima je bio s Hrvatskom, napravio zabio je vši 32 gola uz 35 asistencija.
Mnogi su mu u dresu HSV-a prognozirali teške dane, a on je u tri godine HSV povukao prvo do Kupa Njemačke, pa do prvenstva i u konačnici 2013. do Lige prvaka u Kölnu. Briljirao je u tom timu u kojem su još igrali Lacković i Vori.
Ta 2013. godina bila je posebnost njegove karijere jer je proglašen i najboljim igračem Bundeslige i najboljim svjetskim rukometašem u anketi IHF-a, a te 2013. godine kao lider jedne nove Hrvatske bez Ivana Balića prvi put u Španjolskoj uspio je tim dogurati do brončane medalje na Svjetskom prvenstvu.
Igrao je fenomenalno, a stvar koja se pamti jest da je završnicu u Barceloni doslovno odležao u krevetu zbog viroze i visoke temperature, da je igrao utakmice iako to nikako nije bilo normalno i da je sa 40 golova i 27 asistencija bio najučinkovitiji igrač tog SP-a (Lazarov 66) te je prvi put izabran u najbolju sedmorku velikog natjecanja nakon juniorskih dana. Duvnjak je postao nakon Ivana Balića drugi hrvatski rukometaš koji se upisao na IHF-ovu listu najboljih u povijesti.
I 2014. na Euru u Danskoj izabran je u najbolju sedmorku turnira, no kako je vrijeme prolazilo, Bundesliga je ostavljala sve žešći trag na njegovu zdravlju. Promijenio je i klub, HSV se raspao, a on je prešao u Kiel u koji prelaze samo odabrani. Imao je problema s koljenom, pa s vidom i sve više je s problemima oblačio dres reprezentacije, ali nikad od njega nije odustao. Bilo je uspona i padova, samo je pitanje zdravlja bilo ključ. I ne može li, nego koliko može.
Treba ga čuvati
Ulovio je ritam ponovno na Euru u Poljskoj 2016. kada su ga više gurali za igru u obrani, a odgovor na to bio je da je zabio 25 golova i napravio 46 asistencija, po čemu je bio prvi asistent tog natjecanja na kojem smo osvojili brončanu medalju koja nam je bila i posljednja dosad.
Najveća je muka bila 2018. kada smo bili domaćini Eura u Splitu. Odigrao je samo prvu utakmicu, i to ne do kraja protiv Srbije, jer mu je pukao list i nismo ga imali do kraja natjecanja. To je vjerojatno i presudilo da ne osvojimo odličje pred domaćom publikom. U tih 35 minuta protiv Srbije zabio je dva gola i imao šest asistencija, što samo potvrđuje kakvu smo snagu izgubili u tom trenutku. No, koga danas briga za to.
I evo, 15 godina nakon Bahreina u kojem je krenuo s klincima, ovdje igra svoje 20. veliko natjecanje kao kapetan hrvatske seniorske reprezentacije. I nada se kako je konačno došlo vrijeme da zlatnom medaljom okruni briljantnu karijeru jer samo jedno seniorsko zlato nedostaje da se ta odličan priča zatvori.
Nećemo reći da je to posljednja prilika, ali jedna od posljednjih svakako jest jer trajati u ritmu u kojem on traje na svoj način od 20. godine nije nimalo jednostavno. Dolazi vrijeme kada ćemo ga morati početi dozirati, čuvati i ne trošiti na bilo što.
Duvnjak je apsolutna veličina hrvatskog rukometa, a što to znači, možete vidjeti danas kada igra najbolju obranu u životu, kada ne postoji napad u kojem ne zna što želi i kako ga realizirati.
Nekad klinac, danas zreli čovjek, Lucijin suprug, igrač s počasnim mjestom u svim našim rukometnim pričama. Zlatni dukat hrvatskog rukometa. A dukati se čuvaju.