Nekad nam ni bronce nisu bile dobre, sada bi nam super legla, iako je san o europskom zlatu još uvijek tema broj jedan, posebno onih koji su sudjelovali u svim najvećim dosezima dosad. To je jedino što nedostaje hrvatskom rukometu i evo došli smo do još jedne nove nade da bi se to moglo dogoditi baš sada, kada nas možda najmanje u posljednjih desetak godina vide kao selekciju za vrh.
A možda je nama tako i bolje, jer kao i uvijek sjetimo se Portugala kada nikome nismo bili ni u primisli.
Hrvatska je jako dobra selekcija, sačinjena od igrača koji igraju u velikim europskim klubovima, koji su u tim klubovima nositelji igre, a ne statisti. Jedno što nam fali posljednjih deset godina je samopouzdanje i malo više mirnoće, realnosti. Jer i drugi igraju rukomet, drugi ulažu puno više od nas, i premda je tako, Hrvatska u svim tim realnostima pliva jako dobro.
Nikad u posljednjih 18 godina nismo pali ispod šestog mjesta na velikoj sceni, no opet su nam pojam Francuzi, Danci, Šveđani… Zašto? Malo više samopoštovanja ne bi nam škodilo, jer rukomet je posljednjih desetak godina strašno napredovao, promijenio se i pratiti taj ritam u okolnostima koje imamo je pravi pothvat.
A mi opet hoćemo finale koje čekamo deset godina, hoćemo zlato koje čekamo 16 godina, hoćemo nakon četiri godine povratak na postolje, hoćemo šeste Olimpijske Igre, hoćemo plasman na SP u Egiptu 2021., hoćemo sve pobijediti u Grazu, hoćemo novo obećanje za Rukometni dom.
Svašta mi hoćemo i sve nam je to tako normalno kada je rukomet u pitanju, posebno onima koji o takvim stvarima mogu samo sanjati. I to je ustvari ono što rukomet toliko dugo drži visoko.
Između redaka, fali nam i zajedništva oko svega toga, onog koje smo vidjeli prije dva ljeta. Kad budemo skupa u porazu, dočekat ćemo i pobjedu. Oni zbog kojih će te se nervirati i radovati sljedeća dva i pol tjedna samo to žele čuti. Sve drugo im je lako.