Krenut ću odmah u glavu s kritikom na račun EHF-a. Generalno, vidjeli smo utakmicu koja nije bila lijepa za gledanje. Naravno, finale je uvijek finale i nosi sa sobom veliki teret. Ali, finale bi trebalo biti ono što svi očekuju, šlag na tortu, da igrači zrače, da imaju snage, da budu lepršavi, da zabijaju golove, da dvije najbolje ekipe igraju najbolji rukomet. A ne da u finalu gledamo koja će ekipa više ostati na životu.
Bila je to jako teška utakmica jer su se obje ekipe potrošile do finala. A mi koji smo kvalitetniji od Španjolaca smo se potrošili više. Zato bih apelirao na EHF da se nešto promijeni jer klub traži svoje, reprezentacija traži svoje i igračima je jako teško sve to izdržati. Treba produžiti prvenstvo, treba uvesti više pauze, igrači trebaju biti svježiji da bi rukomet bio ljepši.
Što se tiče same utakmice, napadački je bila jako loša s obje strane. Mi nismo uspjeli nametnuti onu našu igru, našu energiju koju smo imali kroz prvenstvo, kojom smo sustizali i pobjeđivali, kojom smo vukli i navijače i kojom je onda i naše srce dolazilo do izražaja. To u drugom poluvremenu nismo uspjeli isprovocirati, nismo uspjeli Španjolcima parirati energijom.
Imali smo stvarno dobrih faza, pogotovo obrambenih, faza u kojima Španjolci stvarno nisu znali kuda će s loptom. Ali, jednostavno to nismo znali u napadu iskoristiti, nismo znali zabiti gol. Igrali smo šest na šest, pa dugo oko zone, dugo oko zone, dugo oko zone, dok se ne otvori rupa, a to je u biti njihov rukomet. Naravno, i neigranje Luke Cindrića je bilo jako veliko opterećenje za naše vanjske igrače. Falio nam je jako.
Odlično smo krenuli, bili smo brzi, stvarno je sve dobro izgledalo, ali time-out u 16. minuti je okrenuo utakmicu. I ne samo time-out. Ušao je Perez de Vargas na gol i on je na kraju i prelomio utakmicu. Osim toga, kad smo promijenili obranu u 6-0, Maqueda je zabio tri jako, jako bitna gola, posve lagana, onakva kakva su nama nedostajali kao suho zlato. Probio nas je i tu su se oni vratili u utakmicu, a mi smo izgubili ritam i tražili smo se do kraja utakmice.
Nakon svega, moram reći da je ulazak u finale EP-a ogroman uspjeh za rukomet. A velika je stvar i što smo toliko godina u vrhu, godinama smo veliki. Drugi padaju pa se dižu, a mi smo stalno tu. U vrhu smo i to treba cijeniti. Samo moramo pronaći način da prođemo i tu zadnju stepenicu. Tu smo negdje i treba nam još samo recept za taj kraj.
Suvereno smo osvojili skupinu u prvom krugu, vratili se protiv Nijemaca u infarktnoj završnici, smirili leteće Norvežane, nametnuli im našu igru. To je bila velika utakmica, ostat će za anale. Vidjeli smo na ovom EP-u 5-1 obranu s Duvnjakom koja je funkcionirala savršeno, vidjeli smo i 5-1 s Mandićem koja nije puno igrala, ali i to je potencijal.
Vidjeli smo da visoka 6-0 također dobro funkcionira, i s Brozovićem, i s Musom, i s Mamićem u sredini. Vidjeli smo i da nam fali šut izvana. Imamo kreativce, ali treba nam više golova izvana. Stepančić je potegnuo dok je mogao, ali bio je sam na desnom vanjskom, a to je teško. Tu moramo malo više raditi, da taj dio igre bude bolji.
Moram još pohvaliti igru Duvnjaka na cijelom prvenstvu, moram pohvaliti odlične role Karačića koji je u nekim utakmicama izvukao sve, pa Stepančića, Mandića koji je bio sam na lijevom krilu, Šegu i Ašanina koju su nas izvlačili na golu...
Imamo sada vremena do olimpijskih kvalifikacija da analiziramo sve plusove kojih ima puno, ali i neke nedostatke. Njih nema puno, ali ima ih. Ako težimo boljem, a težimo, onda moramo biti spremni odgovoriti i na to u čemu bismo mogli bolje.