Shrek je u subotu ostao doma. Nije imao kartu za utakmicu. Davno je planula posljednja, jer sudar Hrvatske i Njemačke u Beču bio je šlager cijelog drugog kruga.
- Nisam uspio nabaviti kartu, u prodaji ih više nije bilo, došao sam pred dvoranu, ali su lupali su preprodavači nebuloze od cijena, a ja ne dam da me itko ucjenjuje i lijepo sam odlučio otići kući, doći ću u ponedjeljak i srijedu ispratiti Hrvatsku u Stockholm, uopće ne sumnjam u tog svog Slavonca – kaže tužni Shrek, čovjek koji je kostimom oduševio hrvatsku javnost u Beču.
Ipak mala nada je tinjala…
- Možda što ipak uspijem do utakmice, polako…
A tko je ustvari taj Shrek?
- Ja sam Marinko Micić Buta, svi me znaju po ovom posljednjem., a valjda nitko po pravom imenu. Inače sam iz Soljanja kod Županje. Po zanimanju bivši specijalac kod generala Mladena Markača, kasnije u Županji u Sovama koji su sada Delte. Dao sam otkaz, sada sam u Beču gdje mi je sin, ali svako malo sam doma u Soljanima. Imamo klub navijača, ja sam na čelu istog koji ima podružnice u Beču, New Yorku, u Francuskoj, jasno s centrom u Soljanima u kojima baš ovih dana spremamo veliku feštu, nadamo se u čast nove medalje rukometaša.
Otkud ideja za masku?
- Prije nekoliko godina ja sam s maskom pravog Shreka pobijedio ovdje na karnevalu u Beču. Inače se bavim maskama i sve izrađujem sam. Kada je bilo SP u Rusiji prije utakmice s domaćinom u Sočiju došao sam na ideju da bi Shreka trebalo pofarbati u naše boje. I tako smo to napravili i sve dalje je dobra priča. Da, uvijek smo kume uz Hrvatsku, samo kada ima para, a kada nema dobro je i kod kuće. Uvijek se da napraviti prava atmosfera.
Hoće li se ići do Stockholma, ako…
- Ne znam baš, skupo je… Al, pozdravi svog fotoreportera, proslavio me.
I tako, dok je Shrek tužan ipak ostao doma, navijači su u velikom dvoboju s Nijemcima koji su isto bili kao doma, napunili veliku bečku dvoranu. Došle su kompletne obitelji. Recimo Divkovići i Josiću u kompletnim sastavima. Žive u Beču, ne propuštaju priliku biti uz reprezentaciju.
- Bili smo nedavno s nogometašima u Trnavi u Slovačkoj, bilo je odlično i zaključili smo što mi bolje navijamo, oni bolje igraju. A evo sada su nam rukometaši došli u Beč,a to se ne propušta kaže mama Branka u pratnji tate Zorana, sina Dominika i kćeri Ines i Doris. Josići su na čelu s najmlađim članovima Marinkom i Darijom ljubimca našli u Željku Musi, dok su mama Darinka i tata Branko inzistirali i na jednoj s Linom Červarom.
Inače, bus s igračima dolazi na zadnji dio dvorane, a upravo na tom ulazu je na drugoj strani ceste kafić Providenca s našim vlasnikom, tako da sve imaju na oku. I da mogu, najrađe mi naše igrače zadržali bar na pola sata. Ali, Njemačka je čekala. Tomislav Bakulić iz Nove Gradiške kaže:
- Došao sam ovdje na četiri dana kod prijatelja koji radi kao bankar u Beču, ne propuštam utakmice i idemo srediti i tu Njemačku.
Ne treba ni pričati o optimizmu, jer kada čujete navijače dojam je kao da smo te večeri igrali protiv Kenije. Kao da je bitno uopće s kim smo igrali…