Linu je u nedjelju navečer sigurno boljelo rame od tapšanja. Nasmijao bi se na riječ bravo, ali vidjelo mu se u očima da to nije bilo ono što je želio. Skupio se na jednom od prvih sjedala u busu koji je u tišini krenuo od Tele 2 Arene prema Arlandi. Iskusni švedski vozač je znao što u nedjelju radi, pa je po putu skrenuo i dečki su mogli prestati biti žedni.
Nije bilo neke sreće, iskreno. Sve nekako tiho, osim što je Marino Marić pokušao dignuti atmosferu s ponekim dodatkom.
- Daj nije nitko umro, osvojili smo medalju.
Netko je dodao:
- Vidi ovo s Kobyjem, prestrašno, a što je tu strašno, treba se veseliti svakom danu.
Onda je Mara dobio pljesak, a DJ Željko Musa je puštao tugaljive. Duvnjaka je pogodio s 'Umoran sam prijatelju, umoran…', a sve skupa prije prilaska Arlandi oduševio sa 'Željo moja tugo moja', pri čemu je dominirao stih 'Sve, sve me boli od teeebe, Željko Musaaa, Željko Musaaaa'. Mlađi su sjedili ispred, stariji otraga. I javljali vijesti:
- Smijenjen Dinart.
- Pa, neka je, pusti Dinarta…
Onda je pozvonio telefon i nastao je manji kaos jer je dečke nazvao da bi čestitao videopozivom Ivan Čupić.
- Čupo, Čupo, Čupo…
Čovjek vjerojatno nije više čuo ni sam sebe.
Cindrić je vukao nogu, Karačić je jedva hodao, Šego nije izgledao ništa bolje nego u mix zoni kada ga je probila suza, izgledalo je kao da idu iz Toplica, a ne s Eura, a onda je na ulasku u avion Karačić zaključio:
- Pukla je prepona, osjetio sam samo da je u 40. minuti preskočilo. Nisam mogao ni zašprintati, ni pravac promijeniti i onda mi još one korake dosude, Morrosu se odbije od noge, suci nam uzmu loptu… Ma, ne pitaj ništa, nismo mogli izdržati, ne mogu ti ni reći koliko mi je krivo.
Vorijev mali Pero ga je pokušao utješiti, izvukao mu i osmijeh na lice. No, nikome nije bilo do nekih pretjeranih priča, svaka na tom planu je završila 'nemoj više danas, nije mi do života, aj sutra ćemo'.
Krenuli smo na vrijeme, svi su jedva čekali doći kućama, potpuno prazni od emocija nakon tri stockholmska dana. Ništa čudno.
U zrakoplovu Trade Aira momčad je zauzela rep, no ni tu nije bilo pretjeranog opuštanja. Tek na momente bi se začulo da je netko glasnije zapjevao, ali nije to bila ona njihova atmosfera kada publiku doslovno dignu na noge. Veliki zabavljači ovaj puta nisu imali snage, no odmah su se dogovorili da nema razlaza kada dođu, da ipak treba obilježiti to srebro, veliko srebro.
Vidi nas, a zamisli ove klince koji su s nama, a ja sam kao stariji, koji su prvi put bili tu, osvojili medalju, dali sve od sebe. Zbog njih mi je najdraže i molim te nemoj ih propustiti spomenuti. Reci Marić 2, ali njih nemoj zaboraviti - u svom je stilu naš sjajni pivot prikazao društvo.
Oko 1 iza ponoći sletjeli smo na Tuđmana. Prvi su iz zrakoplova uz ovacije svih ostalih izašli rukometaši, jer njih je ispred izlaza čekalo 300-tinjak navijača koji su bez obzira na kasnu noć došli pozdraviti one uz koje su bili protekla dva i pol tjedna. Recimo, Josipa Šarca došao je pozdraviti kolega iz juniorske srebrne reprezentacije Karlo Godec, što je bila vrhunska gesta koja govori i o tom srebru puno. Bili su s navijačima pola sata, potpisivali, slikali se, a nije im bilo do života.
To je veličina, to je ono što ih odvaja od ostalih. I ako ćemo o tome, ponašanje kompletnog tima i stručnog stožera u odnosu prema medijima bilo je briljantno. A to što im se nekad ne sviđa što negdje nešto piše, pa ne sviđa se svima nama nekad kako oni igraju. No, to nije razlog da nismo skupa. Uostalom, mislim da smo skupa najjači i uvijek mi je drago vidjeti kada to misle i oni. Hvala rukometaši i sretno u klubove, pa se vidimo u Parizu u travnju!