Bio je rumen kao jabuka. To je kod njega prepoznatljiv znak da je pregorio, ali tražio je zadnje lopte u svakom trenutku. To mogu samo veliki igrači, lideri, a Domagoj Duvnjak je baš taj. Oduševio je sve na ovom Euru - ne samo kao igrač već i kao vođa, duša i srce ove naše reprezentacije, igrač koji je uvijek govorio:
- Jedina mi je želja s Hrvatskom osvojiti zlato.
Sada će imati četvrtu priliku u karijeri i kada ga vidiš koliko živi za to u svakom trenutku, iskreno mu poželiš baš sve. Trebalo je vremena da postane takav, iako je uvijek bio sjajan igrač. No nikad se nije gurao u prvi plan; uvijek je bio jednakopravni član momčadi, makar je osvojio puno, makar je bio najbolji na svijetu. Slavonac, naučen na hijerarhiju, autoritet. A u konačnici, ima i važnijih stvari u životu od statusa.
No kako je vrijeme prolazilo, eto, i on se malo mijenjao. Od klinca koji je među velike ušao sa 17 godina, evo, 13 godina kasnije on je veliki, njega se gleda, sluša i vjerojatno je sam sebi u toj poziciji nezamisliv, smiješan. Ali to je Duvnjak kojeg smo čekali zadnjih nekoliko godina, Duvnjak koji je prelomio puno stvari, složio si, kako sam kaže, glavu i odlučio za što se treba potpuno žrtvovati. Jer sportski je život jedan - kada prođe, ne smiješ žaliti ni za čim.
Osvojio je sve u Njemačkoj, osvojio je Ligu prvaka, bio je najbolji rukometaš svijeta, ima medalje s Hrvatskom od 2008. u Norveškoj, kada je igrao svoje prvo finale Eura. Bundesliga ga je u 11 godina skoro pojela, ali se uspio na vrijeme “resetirati” i nastaviti rukometnu priču iako je bilo onih koji su još prije četiri-pet godina rekli - još dvije maksimalno.
Njemačko raubanje
Imao je silnih problema. Prvo s očima; vid nije štimao, a danas kada gledate kako igra, to ne biste rekli. Onda su ga stigle ozljede, otišlo je koljeno, a krpanje ozljede u ritmu utakmica non-stop nemoguća je stvar i to je na svojoj koži najbolje osjetio.
Makar obožava Njemačku i Kiel, te dvije priče na njemu su ostavile traga, zbog čega je patila i reprezentacija. Bilo je to raubanje do besvijesti, i trebalo je vremena da se usuglasi u stavovima prvo sam sa sobom pa onda s njima.
Prije dvije godine kada je izjavio da je konačno sam sebi rekao da više ne može kao nekad, pomislio sam - to je to. Znao sam da smo dobili Duvnjaka ponovo za najveće stvari. I zato sam rekao da sam optimist i da ćemo osvojiti to europsko zlato. To vam je jako slična priča s onom nogometnom Rusijom od prije dvije godine ili Francuskom ‘98.: generacija se složi, čeka, ne ide joj, a onda shvati da je to sad ili nikad i pokaže sve što može. Tako je Duvnjak okupio oko sebe momčad i krenuli su iako su mnogi sumnjali da on to uopće može.
Sjećate se prije nekoliko godina priče “on više ne može, on može igrati samo obranu”, pa onda prije dvije godine, kada mu je puknuo list na našem Euru, “eto, to je to, nema tu više”...
Nekad bismo htjeli da je to drugačije, da igrači uvijek budu ono najbolje što u njima vidimo, ali za neke stvari ipak treba vremena. Ipak su to samo ljudi od krvi i mesa. Da je sve idealno uvijek, nas nitko ne bi skinuo s postolja nikad, ali mlada glava nekad ne vidi ono što vidi stara, makar vidi jasnije, makar gleda brže. Ima nekih glava koje su vječno uvrijeđene zbog toga, makar ih unatoč tome ne volimo manje, ali Duvnjak je sasvim jedna druga glava - glava u kojoj je ključna rečenica: “Samo pozitiva.”
Radi baš sve
EHF je Duvnjaka kandidirao za najboljeg obrambenog igrača Eura, nije ga kandidirao za poziciju srednjeg ili lijevog vanjskog, iako Duvnjak na tom planu igra možda i svoj najbolji turnir ikada. On je zabio 31 gol, po čemu je naš prvi strijelac uz Igora Karačića. On je počeo izvoditi penale, makar je uvijek bježao od njih kao od vraga. On razigrava, motivira, diže publiku na noge. Doista igra u velikom stilu.
Nakon Njemačke sam mu rekao: “Moglo bi se večeras malo i zapjevati”, a odgovor je bio: “Polako, pjevat ćemo 26. siječnja.” I evo izgleda da hoćemo. Mislim da će ga u Kielu morati pričekati, jer repertoar mu je velik.
Ma, nek’ čekaju i oni malo, čekala je zbog njih Hrvatska - puno!
Da, i jedna zanimljivost. Kada smo igrali u Švedskoj 2002. godine, Duvnjak je imao 14 godina, a njegov otac Ivo bio je trener u reprezentaciji koja je tada zauzela posljednje mjesto. Ivo je sad na tribini, a Domagoj igra za zlato. Sve, al’ baš sve se uvijek vrati. Ako zaslužiš, naravno. A on je zaslužio baš sve.