Hrvatski su nas rukometaši navikli na odličja pa se tako mogu pohvaliti sa 13 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava te olimpijskih igara. No, finala su posebnost za sva vremena, a Hrvatska ih je u rukometu igrala čak osam - četiri puta na SP-u te po dvaput na OI i EP.
U osam pokušaja dosegnuli smo tri zlata, dakle u pet navrata ostalo nam je srebro. Imali smo u tim finalima pet različitih protivnika, a jedini kojeg nijednom u tri navrata nismo uspjeli pobijediti je Francuska. Nas nisu uspjeli dobiti Šveđani i Nijemci, koje smo sredili dvaput za redom u Lisabonu i Ateni, ali su nas zato dobili Danci i Španjolci kada to možda i nismo očekivali. Finala su definitivno nepredvidljiva.
Drago mi je zbog Luke
Prvi finale igrali smo na Islandu i bili smo sigurni da nakon polufinala protiv Švedske, Francuska nema šanse, no pregazili su nas. Godinu dana kasnije mi smo s emocijom od toga u Atlanti bili nedodirljivi. Onda smo sedam godina čekali i tamo gdje nitko nije očekivao, u Lisabonu, na SP-u, postali svjetska senzacija, pobijedivši na putu do zlata sve najbolje. Napaljeni Nijemci zbog poraza u Lisabonu probali su nam vratiti godinu dana kasnije u olimpijskom finalu, ali nismo im dali.
U Tunisu godinu dana nakon toga nisu dali više nama, no nekako se preživjelo. Teško nam je legao poraz od Danske u Lillehammeru u prvom finalu Eura, za koji smo si krivi sami. Na SP-u u Hrvatskoj 2009. nismo baš sve bili krivi sami protiv Francuza, a u Austriji godinu kasnije nismo imali šanse. Pokazat će se da je to bilo i naše posljednje veliko finale, izuzmu li se mediteranske igre, koje ipak nisu taj rang.
Čovjek koji je kao igrač i kao trener sudjelovao u svim našim rukometnim finalima je Slavko Goluža. Popularni Keta danas je trener Tatrana iz Prešova, čiji je trening jučer vodio u dresu Luke Modrića.
Finale SP-a u nogometu...
- Prvo i osnovno treba razlučiti dvije stvari. Nogomet je u sportskom smislu svijet za sebe i ne može ga se usporediti ni s jednim sportom. No, to ne znači da sve ostale uspjehe ne treba cijeniti jer do svakog se dolazi velikim odricanjem. Jako mi je drago zbog dečki, posebno zbog Luke (Modrića), koji je toliko toga prošao u životu, da su uspjeli napraviti tako velike stvari.
Gledao je utakmicu s Englezima...
- Sjajno su naši igrali, dokazali su kvalitetu, a to je ponekad u takvim utakmicama jako teško. Zajedništvo koje postoji u momčadi prenijelo se na navijače, cijelu državu i to je u stvari najljepša slika cijele priče. To je nešto posebno, nešto što se samo može doživjeti i mogu pretpostaviti koliko ih nosi danas. Pa slika kad na kraju Vrsaljko leži na zastavi savršena je ilustracija svih emocija kroz koje prolaze.
Finala nisu laka...
- Finala su lijepa, doživljaj, finala se pamte, posebno kada s njih odeš kao pobjednik. Mi smo uspjeli triput i to se ne zaboravlja. U finalu je sve moguće. Tu nema favorita, makar neki možda djeluju umornije, neki manje umorno, neki su ozlijeđeni, neki ne... U nogometu može presuditi jedna sitnica, u rukometu je tih sitnica puno više.
Emotivna pražnjenja
Što može biti problem, ako ga uopće ima?
- Emocionalna su pražnjenja jako velika, a u našem slučaju ona su bila teža jer smo između polufinala i finala uvijek imali 24 sata, pa i manje, dok nogomet ipak ima nekoliko dana, u kojima se stignu isprazniti i ponovo napuniti dobrom energijom.
Rukometaši s Francuzima nisu mogli?
- Zato što su, realno, bili bolji do nas, ali je istina da smo mi u svakom od tih susreta imali svoju malu priliku. A ako priliku ne iskoristiš, teško ćeš uspjeti. Mislim da u nekim trenucima tada protiv njih nismo ni dovoljno vjerovali da to možemo, kao što smo svojedobno vjerovali protiv Švedske u Atlanti te Nijemaca u Portugalu i Ateni. Mislim da nogometaši imaju strašne glave...