Jovica Cvetković bio je sjajan igrač. Voljeli smo njegov rukomet, navijali za Metaloplastiku, ne uvijek, ali kada je rušila Atletico i Wybrzeze u velikim finalima... Ljevica kakvih je malo.
Sada je Jovica izbornik Srbije, koja će nam biti prvi protivnik na Euru u siječnju. I dok Lino Červar traži igrače, a ne dragovoljce, koji će maksimalno odgovoriti visokim kriterijima, izbjegavajući reći bilo koju problematičnu o bilo kojem protivniku, govoreći “Srbija je veliki protivnik, za kojeg ćemo se morati dobro pripremiti”, Jovica Cvetković poručio je prije neki dan, “tražim 18 ratnika za Hrvatsku”. I taj naslov strši na službenim stranicama RSS-a.
Vjerojatno nije mislio doslovno, uopće ne sumnjamo, makar nema navodnika, makar ta vrsta izjava na ovim relacijama još uvijek ne stoji kao na nekim drugim i zato bi trebalo malo više mekoće u svemu, jer rat je davno završio, u Hrvatskoj će se igrati rukomet, što god bombarder Jovica mislio.
Jovica Cvetković
Ako je mislio da će takva izjava napraviti mini-kaos u protivničkim redovima, neku reakciju koja bi svima omela koncentraciju, jako se prevario jer Hrvatskoj Euro nije utakmica sa Srbijom, nego puno više, a koliko - to će vjerojatno osjetiti već u Splitu. No, priču o ratu i ratnicima treba tu zaustaviti, makar će na tim relacijama uvijek biti neki razlog za nešto i ne treba očekivati bajke, nego realnu sliku koja nije daleko od dnevnopolitičke. No, sportaši to ne smiju igrati.
Uostalom, veze dvaju saveza posljednjih godina su jako dobre i Cvetković očito te stvari ne zna jer da zna, ne bi tako ratnički krenuo u najavu Eura. Vjerojatno će ga netko na to ipak upozoriti. I iskreno, ne trebaju mu ratnici jer ako igraju u Kielu, Berlinu, Vardaru, Kielcu, Löwenu... znači da su dobri rukometaši i to treba poštovati. Oni u Makedoniji, Njemačkoj, Poljskoj i ostatku Europe ne ratuju, nego igraju rukomet. Toliko o tome.
Realnost u gužvi
Druga stvar koja je dominirala izlaganjem srpskog izbornika poziv je Stefanu Vujiću. Koje su mu stvarne namjere po tom pitanju, pokazat će vrijeme. Ako je bio pokušaj da se ubaci neki nemir u Hrvatsku, opet nije uspio. Hrvatska cijeni Vujića, koji je kod nas odrastao kao igrač, prošao sve selekcije, ligu, koji se kroz Zagreb nakon Francuske vratio na veliku scenu i sada dobro igra u Rumunjskoj. Normalna je želja sportaša da igra na velikoj sceni, dapače, tim prije što kraj Duvnjaka, Cindrića i Karačića postoji realna gužva, u kojoj je teško dobiti priliku.
Jovica Cvetković
Bez fige u džepu
Makar se termin ulaska Vujića nekima nije dopao, sve je to samo stvar izbora i Cvetkovića i Vujića. No, pitanje glasi hoće li Cvetković na kraju ipak vjerovati Vujiću onako kako ga je bučno najavio medijima, ili će u prvi plan gurnuti dosad one koji su nosili momčad, poput Šešuma, Obradovića, Nenadića...
Vjerovat ćemo Cvetkoviću na namjeri kada vidimo Vujića u prvoj postavi Srbije za Euro jer on je toga vrijedan. U suprotnom ćemo i taj dio smatrati laganim bombardiranjem, šahovski rečeno “žrtvovanjem pješaka”, nepotrebnim uoči tako velikog natjecanja. Šteta što se ranije nije sjetio Vujića, a mogao je...
Tenzije kada igraju Hrvatska i Srbija ionako su povišene, pritisak će biti kako se prvenstvo približava sve veći i jako je važno da svi akteri promišljeno nastupaju. Ne treba Cvetković zaboraviti, makar nije bio, da je Srbija igrala nedavno i u Poreču i u Rijeci, da su njegov prethodnik Dejan Perić kao i njegova momčad imali tretman kakav neki nisu imali 2012, koja je u svim segmentima tog tipa premašila 2009. kada je Cvetković bio izbornik Srbije na SP-u u Hrvatskoj... No, čovjek uvijek u životu teži biti bolji. “Bombardiranju” usprkos...
I zato će najbolji odgovor biti pobjeda u Splitu, uz poštovanje, bez fige u džepu. Jedina šansa za bolje, gospodine Cvetkoviću.