Za mnoge iznenađenje, za rukometaše - ne. Silvio Ivandija dugo je radio, gradio i čekao svoju priliku života. Dobio ju je kada se možda i najmanje nadao, no to je uvijek tako u životu.
A sve je počelo u Osijeku u kojem se rodio 1964, u kojem se igrala tada treća, Republička liga. Nije izgledalo čudesno perspektivno, no dobre priče obično nastaju slučajno. Ante Kostelić, tada rukometaš, bio je trener Borova, a igrao je i za Čepin i tako se upoznao i povezao s Ivandijom, kojeg je u tek 24. godini, za današnje pojmove nevjerojatno, sa sobom poveo u Celje kao perspektivu.
Celje je bilo druga liga, poznata škola rukometa, domaća momčad Strašek, Razgor, Čater, s kojom je uz Gipsa rastao Ivandija. A i Janica i Ivica rasli su uz prijatelja Sikija, kojeg Gips i danas voli nazvati Sponzorčekom, jer neke se stvari ne zaboravljaju nikad. Bili su i ostali sjajno društvo, pa ne bi trebalo čuditi ako Kosteliće u paketu uskoro vidimo na utakmicama Zagreba u Areni.
Naravno, Celje je ušlo u Prvu ligu i ta su vremena ostala posebna u njihovoj povijesti, u kojoj se Ivandija spominje kao ponajbolji stranac koji je ikada igrao u tada starom Golovcu. To je izniman kompliment kada se uzme u obzir da dolazi od kluba koji je europska vrijednost, bivši prvak Europe.
I onda je došla lova, u klub je došla Pivovarna Laško, a Ivandija je otišao u Italiju i s Trstom, u kojem je prvi put igrao s današnjim asistentom Jelčićem, osvojio naslove. Slijedila je druga celjska epizoda u koju su došli skupa s trenerom Šojatom, Načinovićem, u generaciji Šerbec, Pungartnik, Jeršić... Finale.
Igrački rečeno bile su to Ivandijine zlatne godine. Postao je kao srednjak reprezentativac prije Islanda, Celje se penjalo prema vrhu i sve je izgledalo sjajno. Kljaić ga je sa Šolom i Bilićem skinuo s popisa za Atlantu, no Siki je ostao neraskidiv dio te priče.
Sljedeća je postaja bio Zagreb s kojim je za vrijeme Kljaića i Glavaša igrao dva europska finala s Barcom i često s sjeti:
- Barca je bila super, ali imali smo šansu jer ih je Veszprem skoro dobio u polufinalu, a mi bismo Veszprem tada sigurno dobili. No, nije nam se vratilo.
Pa nakon Zagreba malo Zamet, pa povratak u Zagreb u vrijeme onih legendarnih obračuna s Metkovićem i onda, kao zaključno, dolazak u paketu s Červarom i Vorijem u Prato gdje je završio igrački dio priče.
Trenerski je počeo - odmah. Dubrava je bila prva. Tada su bili novi u ligi i opstali su, a Ivandija je morao u Zagreb upomoć pokojnom Vladi Nekiću s kojim je u Umagu osvojio prvi trenerski trofej - Kup Hrvatske.
- Bila su to teška vremena, ali, mislim, i početak onoga što nas je u Portugalu podiglo do trona. Konkurencija je uvijek savršen način.
Kada je Lino došao u Zagreb, Ivandija je odlučio otići, prvo dva mjeseca u Trešnjevku, pa u Trst u kojem je nekad igrao. Italija tada pamti jedan poseban doseg, polufinale europskog kupa prije kojeg je Trst izbacio Crvenu zvezdu u kojoj su igrali tada mladi Stojković, Nenadić, Manojlović, Stanić, a tim je vodio Jovica Cvetković. Godinu i pol trajala je tršćanska bajka, nakon koje je prihvatio vratiti se u Zagreb, surađivati s Linom Červarom za finale EHF kupa, koje su izgubili u Leonu od Ademara.
Nova promjena u Zagrebu opet ga je odnijela. Došao je Kljaić, Ivandija otišao u Karlovac i tu počinje serija pod radnim nazivom “finale kupa”. Sačuvao je Karlovac i izborio s njim finale Kupa, pa onda isto ponovio s Medveščakom, pa ubrzo nakon toga i s Izviđačem iz Ljubuškog. No, Zagreb i Bosna tada su bili nedodirljivi i to je bio maksimum.
Nakon toga kratko Međugorje, pa godinu dana doma u Osijeku i onda Katar, sve dok nije došao Valero Rivera i doveo svoju trenersku momčad. Vodio je danas bogatu Al Quiadu koja je tada tek bila osnovna, a vodio je i kadetski tim Katara koji je bio prvi u povijesti koji se na SP-u probio u drugi krug.
Nakon “katarske epizode” sjeo je na klupu Varaždina, s kojim je ugrozio SEHA status Nexea, bio prvi u ligi, u kojem je izbacio jako dobar tim s Kontrecom, Kuduzom, Huđom, Sršenom, Batinovićem... No, taj se Varaždin “raspao”, a Ivandija je krenuo u ženski rukomet. Prvo u Lokomotivu s kojom je opasno stisnuo Podravkinu dominaciju s puno slabijom ekipom od one koja je postojala godinu-dvije ranije. Pa je uključen u rad juniorske ženske s kojom je nakon niza godina izborio četvrtfinale SP-a nedavno u Rusiji i iz koje sestre Posavec, sestre Kalaus, Šenvald, Ljubičić i dr. imaju perspektivu vratiti osmijeh na lice ženskom rukometu.
Dug put na kraju kojeg zasad stoji Zagreb, no sudeći po razvoju i trajanju, nije nemoguće da ode i više.
Uporan je, vrijedan, dosljedan, baš kakav je bio i kao igrač. Njegov će prijatelj Mana Jelčić reći:
Na fotografiji: Vladimir Jelčić i Silvio Ivandija.
- Matematika, disciplina... On je jednostavno čovjek koji u svakom trenutku ima plan, zna što hoće i koji je spreman podrediti se cilju. Takav je bio i kao igrač.
Zagreb je dobio čovjeka koji će raditi 24 sata dnevno i koji ima perspektivu kojoj je teško dokučiti kraj jer se bavi onime što najviše voli, a to je uvijek savršen preduvjet.
Nije glasan, ne gura se, ne hvali se, skromnost mu je bila i ostala vrlina, a dokle će stići - vidjet ćemo. A vidimo da se dugodišnji rad i staž u rukometu nagrađuje, što je ohrabrujuće za budućnost. I dokaz da nije baš točna ona da nemamo trenera. Imamo, ali svi bi najrađe u Zagreb ili reprezentaciju.
Ivandijin put od Sponzorčeka koji je pomagao sebi i Kostelićima do trenera Zagreba trajao je 26 godina. I sve je stiglo na vrijeme...