Na današnji dan prije točno devet godina rukometni fanovi su putem glasovanja u anketi Svjetske rukometne federacije (IHF) proglasili Ivana Balića najboljim u povijesti koji je ikada igrao rukomet. Ispred veličina poput Talanta Dušebajeva, danas velikog trenera, ili Nikole Karabatića koji još uvijek terorizira protivničke obrane, a i tuče protivničke napade kada je on u obrani.
Ivano nikada izvan terena nije isticao to, ili bilo koje drugo individualno priznanje kojih se kroz godine nakupilo, već je nastavio uveseljavati navijače na parketu, a nakon karijere i djecu u akademiji Balić-Metličić koja je već počela rađati nove nade hrvatskog rukometa koje će jednog dana možda Ivanovim stopama.
U rezultatskom smislu možda, nadamo se da će tako i biti, jer Ivano nam je donio svjetsko i olimpijsko zlato, ali u smislu rukometne vještine nitko, ili rijetko tko, mu se može približiti. Posebno danas kada je rukomet otišao u potpuno drugu krajnost, sirovu snagu potrebnu da bi se svaka obrana probila bez problema.
I zbog toga često mi Hrvati Ivana ističemo kao najboljeg u povijesti i važna nam je ta IHF-ova nagrada kao potvrda toga, ali još više na važnosti nagrada dobiva kada dolazi od cijeloga svijeta, a ne samo od ljudi iz Hrvatske. Jer Ivano je uvijek bio najbolji, kad je stajao na krajnjem u 3-2-1 obrani ili kad je poveo suigrače u napad. Patentirao je dodavanje kroz noge na pivota, iza leđa i na mnoge druge načine, djeca u dvoranama te su njegove poteze kopirala, a danas kopiraju stavljanje štitnika koje nose najveće zvijezde. Šut s poda iz koraka nisu mu mogli braniti ni najbolji na svijetu, a i one najviše i najjače obrane probijao je s vicom, uz pogled preko ramena kada bi se vraćao u obranu da im još jednom pokaže da ima rješenje za sve.
Promijenio rukomet
U to se godinama uvjeravao još jedan iz redova najboljih, Mirza Džomba. S Ivanom je osvojio oba reprezentativna zlata, dugo je kotirao kao najbolje desno krilo na svijetu, a i danas nitko ne može nadmašiti njegov suhi list, iz sedmerca, iz kontre ili s krila, nije ni bitno.
Džomba je s Ivanom osim u reprezentaciji igrao i tri godine u redovima PPD Zagreba, a na suprotnim stranama tri su se godine nadmetali u zlatnom razdoblju španjolskog klupskog rukometa. Mirza s jedne strane u dresu Ciudad Reala, a Ivano s druge u dresu Portland San Antonija. Malo tko može bolje opisati Balićevu virtuznost kao Džomba koji je na spomen najboljeg u povijesti odmah izustio.
- Jedan od ljudi koji su promijenili način rukometne igre. Da je bilo više medalja na našoj strani i da smo imali malo veći kontinuitet od dvije do tri godine Ivano bi bio daleko neprikosnoven u povijesti, međutim i ovako je obilježio cijelo desetljeće, a i po nagradama vidimo da je cijenjen i u svjetskim okvirima - priznaje dijete Zameta.
Džomba je igrao s mnogim rukometnim veličinama poput Olafura Stefanssona, Petra Metličića, Ikera Romera, Arpada Šterbika, trenirao ga je Talant Dušebajev, ali sada nabrajati sve te veličine nije mjesto ni vrijeme. Zaključak je taj da možda može pronaći nekoga tko se s Balićem u povijesti može usporediti, ili možda ne?
- Kroz povijest je bilo igrača koji su vrhunac. Svi imamo nekog favorita, ali najboljeg po meni nema. Nemoguće je za nekog reći da je najbolji u svim segmentima, teško je uspoređivati vremena i drukčiji rukomet su igrali naši rukometaši u Atlanti za koje smo mi bili brzi vlak, a sad su ovi novi za nas brzi vlak - kroz smijeh je kazao Mirza pa u jednom dahu nastavio.
- Na prvu bih uz Balića stavio Nikolu Karabatića, Wislandera, Dušebajeva, Lavrova... Ima individua koje su kroz povijest napravile sličnu karijeru kao Ivano, međutim on je jedan od rijetkih koji je promijenio način igre. Imao je lepršavost kakvu nitko nije i tu je definitivno broj jedan u povijesti. Neke stvari poput medalja, dužine trajanja su mjerljive, ali po načinu igre malo tko se može mjeriti s Ivanom.
Da nije bilo bolnih leđa vjerojatno bi Ivano još koju godinu proveo na terenu i nastavio guštati u rukometu, možda u Wetzlaru gdje i završio karijeru. Činilo se kako tamo stvarno uživa, a dovoljno govori i činjenica kako je u posljednjoj sezoni karijere s 35 godina na leđima i tim istim bolnim leđima bio prvi asistent Bundeslige, najjače lige na svijetu.
Punio je dvorane po svijetu
Gdje god da je dolazio punio je dvorane i osvajao trofeje, a jedino što mu je na kraju izmaknulo bila je Liga prvaka. Ipak, ono što je ostvarivao na reprezentativnoj razini iz godine u godinu povećavalo je njegov status najboljeg u povijesti. Od 2004. do 2008. godine nije prošlo natjecanje da Ivana nije bilo u kategoriji individualnih priznanja. Čak i 2007. u Njemačkoj, kada je Hrvatska završila peta, a igrala je najljepši rukomet, Ivano je bio MVP turnira. Pametnom dosta.
Mirza Džomba
- Njegove zasluge za sve naše medalje su nemjerljive jer on je bio jedan od stožernih igrača koji su uvijek vukli i izvlačili nešto posebno. Šteta da su leđa i njegova konstitucija ‘zezali’. S jedne strane su tome pridonijeli i njegovi pokreti, sportski izričaj, a s druge strane je tijelo patilo zbog brzine, eksplozivnosti, šuta, svega odjednom. Moralo je ostaviti traga i ta leđa su ga dosta mučila u važnim utakmicama posebno pri kraju prvenstava u osmoj ili devetoj utakmici, kada tek dolazi ono najvažnije - otkrio je Džomba.
“Ne borimo se ništa...”
Njemu i mnogim rukometnim fanovima danas nedostaje netko poput Balića. Svjesni su svi da Balić ne može trajati vječno, ali srednji vanjski kao pozicija danas u rukometnom vrhu više nema vica, podvale, trika prema obrambenom igraču i to bode u oči i smeta. Jedini koji malo odskače je naš Luka Cindrić, ali i on je fizički superioran i ponekad snagom prodire kroz protivničku obranu.
- Rukomet se dosta promijenio u zadnjih deset godina. Sve više do izražaja dolaze fizička snaga, trčanje u leđa, jak šut i približavamo se košarci, a sve manje je igrača virtuoznosti, lepršavosti i to se sve manje cijeni. Kako ulozi rastu i kako se utakmice gomilaju, tako i klubovi posljedično traže robusne igrače koji su manje skloni ozljedama i koji mogu više izdržati kao moderni roboti. Time se mijenja igra i kada pogledamo pet do šest najboljih reprezentacija svijeta, u njima prednjače srednji vanjski koji su šuteri, a prije je bilo normalno da srednjak zabije dva-tri gola, da razigrava i da ima odličnu suradnju s pivotom i da vodi igru. Danas su oni u vrhunskim klubovima prvi strijelci. Snaga je odnijela pobjedu nad vještinom i ljepotom igre - sjetno priznaje Džomba.
Nije Balić samo u igri bio virtuoz, bio je i karizmatik, autoritet koji je podigao glas kad je trebalo dati dodatni impuls momčadi. Posebno je poznata ona njegova: “Igramo ko k**ac, ne borimo se ništa, ništa ne radimo. Ja prvi, pa svi ostali!” protiv Danske na Euru 2008. godine. Taj je video još i danas hit na YouTubeu, ali kao zorni pokazatelj koliki je Balić imao utjecaj na momčad. Dokaz njegove veličine bila je i činjenica što je znao priznati grešku, posuti se pepelom, a onda ući u igru i riješiti utakmicu.
Takvih više nema
Danas takvih igrača više nema, ili ih ima u tragovima, a Ivanova i Mirzina generacija bila je puna takvih imena.
- Mi smo bili jedna grupa s izrazito puno karakternih igrača i u toj našoj generaciji nije bilo priča izvan terena. Svi smo bili zajedno, a individualno jaki, ali naravno da je uvijek bilo nekih prepucavanja i problema, što je normalno u svakoj grupi. Načelno, mi nismo imali velikih međusobnih problema, što je pravilo nakon velikih uspjeha. Na terenu se znala hijerarhija koju se poštivalo i nikakvih velikih problema nije bilo, a danas je to sve drukčije. Puno je lakše plasirati informaciju prema van i prelako se može unijet nekakav razdor i unošenje nesigurnosti u grupu. Vidimo što se u nogometu događa oko velikih zvijezda poput Neymara i Messija. To je ludilo i više nema veze sa sportom - zaključio je Džomba.