Pokušali smo doznati što o aktualnoj situaciji u rukometu misle mnogi treneri koji bi sutra mogli sjesti na hrvatsku klupu, no svi oni sada šute kao zaliveni, za razliku od dana nakon Rija, kada su rekli puno.
Zahvalili su se na pozivima Lino Červar, Goran Perkovac, Slavko Goluža, Ivica Obrvan, Irfan Smajlagić, Nenad Kljaić... S jedne strane logično, no svaki od njih ima svoje stavove koje bi bilo dobro čuti i respektirati. I sigurno je jedno: dođu li na red reći svoje mišljenje i stavove, bit će ih itekako korisno čuti. I još nešto su rekli: u slučaju da tako ne bude, da ne budu izabrani, nema veze; život ide dalje. Nisu opterećeni, imaju stav o svemu viđenom i najbitnije - ne postoji nijedan koji ne bi želio sjesti na takvu klupu, koliko je god ona vruća.
Đaci i profesori
Svi smatraju da trenera imamo, ali da je sve stvar oduke čelnih ljudi HRS-a i vizije i koncepcije hrvatskog rukometa u budućnosti.
Norway 22-22 Croatia - Penalty 60 minutes
Jedan poručuje “hvala Bogu da je promašajima došao kraj”, drugi se “ne bi štel mešati”, treći kaže da “još nije vrijeme”, četvrti pak da “to nije pitanje za nas, nego za HRS jer se uvijek nas 50 hrva za jedno mjesto u hrvatskom rukometu, a to je nemoguće i nepotrebno, bilo bi bolje da svi imamo gdje raditi” i dodat će “zlato je stvar procesa, ne trenutka; taj proces treba pokrenuti ponovo i zlato će doći”. Peti govori da se “unedogled vrtimo u krug, bez hrabrosti za promjene”, šesti kaže “pa gdje se to igrači pitaju za mišljenje tko treba biti trener” i “jadna je takva škola u kojoj đaci biraju profesore”...
Svaki ima svoje mišljenje i kada ih čuješ, postaje jasno da imamo puno toga i da u izboru treba pogoditi, ali i tražiti najviše jer Hrvatska to može i zaslužuje.
Penal (ni)je kriv
Suština je da nam treba čovjek za rezultat, čovjek s iskustvom za velike stvari jer se situacija promijenila. Sada nismo kao 2002. zadnji; onda nam je trebalo puno više. Sada smo dio svjetskog vrha i potreban nam je samo iskorak. No iskorak je nekad jednako zahtjevna stvar kao i dug put, ako ne i zahtjevnija. Mi put do zlata pokušavamo naći već 13 godina, a prvi put smo ga pronašli za sedam...
Rezon da je Horvatov penal protiv Norveške kriv za sve i da ništa od ovog ne bi bilo da je taj penal dobro prošao totalno je pogrešan jer je ključno pitanje zašto je uopće do penala došlo nakon što smo vodili i zašto je baš Horvat bio taj koji je pucao. Nije sve onako kako netko voli prikazati da bi pokazao da nije kriv. Nebitno je i je li kriv, jer put u pakao popločan je dobrim namjerama, bitno je samo da mi nismo tamo gdje smo trebali i morali biti. A to se svi slažu.
No pitanje je uvijek kako tko na to gleda, a pogleda je različitih; sto ljudi, sto ćudi. Pa zato treneri radije šute, čuvaju argumente za one koji će odlučiti o budućnosti.
Pokušaj ili pogodak
Treba samo pogoditi iza koje je šutnje zlato, a to nije lako. Nismo pogodili dosad, sada ćemo pokušati drugačije. Kako bi rekao legendarni Velimir Kljaić, za Ferrari nam ne treba onaj koji zna voziti fiću. Makar bi mu mnogi danas rekli da nemamo Ferrari... No svi koji su šutjeli kažu da imamo. I to nešto znači, to je dobro.