Lijepo je bilo prošli vikend gledati s koliko su se strasti i srca hrvatski atletičari borili za ostanak u trećem razredu europske atletike. I najveće zvijezde, poput Sandre Perković i Sare Kolak, i oni koji nemaju takav status. Vjerojatno zvuči kao otrcana fraza, ali doista su svi u Varaždinu izvlačili iz sebe zadnje atome snage, a mnogi su pritom premašili sva očekivanja. Čak šest osobnih rekorda i još niz najboljih rezultata sezone dovoljno govori s kolikom su ozbiljnošću shvatili ovo natjecanje i na kraju donijeli Hrvatskoj peto mjesto i ostanak u ligi. A većina njih pritom od sporta niti ne može živjeti.

Mnogi koji slabije prate atletiku čudili su se posljednjih dana što Hrvatska radi u trećem europskom razredu i još k tome ozbiljno strahuje od pada u najniži rang. Jer uz dvije olimpijske pobjednice, uz svjetske klase u bacanju kugle, uz osvajačicu europske bronce u skoku u vis ne možemo biti tako nisko, zar ne? No, priča ipak nije tako jednostavna. U dva dana natjecanja vidjeli smo 40 disciplina, a u većini njih je Hrvatska u donjoj polovici, ako ne i blizu europskom dnu. Sandra, Sara, Filip i Stipe zapravo skrivaju pravo stanje stvari, oni su iznimka, svojevrsna anomalija u zemlji u kojoj se o sportu brine sporadično, a ne sustavno.

Jedan stadion u milijunskom gradu

Odnos prema bazičnim sportovima ogledalo je sveukupnog odnosa prema sportu u nekoj zemlji. A mi živimo u zemlji u kojoj u polovici županija ne postoji prava atletska staza! U 2019. godini. Atletska staza koja bi trebala biti civilizacijski doseg. Živimo u zemlji u kojoj smo prvu atletsku dvoranu, improviziranu i skrpanu u starom hangaru, dobili tek prošle godine. U zemlji u kojoj je normalno da gotovo milijunski glavni grad ima jedan jedini adekvatan atletski stadion. Pa onda kada se on obnavlja, kao što je to slučaj baš sada, do izražaja dolazi sva tragedija hrvatskog “sustava” i brige o sportu.

Da, i struka je jedan od velikih problema hrvatske atletike. Ali, gdje bi se uopće treneri trebali stvarati, gdje bi trebali učiti i napredovati kad je situacija s infrastrukturom tako kaotična? A i oni koji unatoč tome postižu rezultate, koji stvaraju sportaše za Olimpijske igre, podcijenjeni su do te mjere da ih se stavlja u iste platne razrede s onima neambicioznima kojima su treninzi samo puko odrađivanje posla.

Poljska je napravila kategorizaciju sporta, odredila sportove koji su od državnog interesa, napravila detaljan plan njihova razvoja i maksimalno stala iza njih. Poljska je prošli vikend i službeno došla na europski atletski vrh, osvojila je ekipno zlato. U najvišoj ligi. U Hrvatskoj i dalje ne postoji kategorizacija sportova unatoč svim silnim najavama. Nama kategorizacija ne treba. Mi možemo financirati sve.

Zaslužuju naklon

Vodeći ljudi hrvatske atletike u posljednje su se vrijeme razletjeli po zemlji i nagovaraju lokalne čelnike da sagrade staze. Od toga će sigurno biti koristi. Ali, to je nešto o čemu bi se trebala brinuti država kojoj je, navodno, jako stalo do sporta i sportaša, to je nešto što bi se trebalo raditi sustavno. A u Hrvatskoj sustava nema. Čudi li vas onda i dalje što su hrvatski atletičari u trećem europskom rangu i strahuju od ispadanja u najniži? Umjesto toga zaslužuju naklon do poda.