Jednostavno volimo sport, on nam je užitak, volimo se natjecati… Ne predstavlja nam to nikakav pritisak, stres ili obvezu. To nam je život, bez sporta ne možemo.
Tako svoju priču započinje Nataša Šustić (31), jedna sasvim neobična sportašica, žena vedra duha i puna energije. A ako se pitate kojim se sportom bavi, odgovor baš i nije tako jednostavan.
- Kombiniram sve i svašta - uz smijeh će ova simpatična Splićanka koju smo prošli vikend uhvatili u čamcu na Jarunu gdje je sudjelovala na Prvenstvu Hrvatske u veslanju.
I onako usput osvojila zlato u lakom samcu i broncu u samcu. A kad govori u prvom licu množine, govori i o blizanki Nikolini, još jednoj fascinantnoj sportašici, aktualnoj svjetskoj prvakinji u trčanju na brutalnih 100 kilometara.
Sestre su nemirna duha, pa im nije bila dovoljna košarka kojom su se uspješno bavile na početku svoga sportskog puta.
- Na fakultetu smo se malo odmaknule od košarke i onda smo zajedno otišle na prvi polumaraton, Nika je zavoljela trčanje, ja nisam, pa sam se još malo zadržala u košarci.
Sport kao čista ljubav
Ali, samo još kratko. Iz zezancije je, kaže, počela s triatlonom, tamo je upoznala kolege koji su je uveli u biciklizam, a nova su je poznanstva odvela i do veslanja.
- Rekli su mi, nisi napravila ništa dok nisi probala veslanje. A ja nikad nisam pratila veslanje. Pogledala sam malo na internetu i činilo mi se kao da samo mašu naprijed-nazad. Ali, svejedno sam rekla, ajde idem probati. Onako, više iz oklade. Počela sam, doduše, dosta kasno, tako da se u svom splitskom Gusaru nisam najbolje snašla, mislili su da sam prestara i da nemam nikakve šanse.
Mislili su i pogriješili. Ali, upornu Natašu nisu pokolebali.
- Ostala sam praktički sama, ali sam zavoljela veslanje i registrirala sam se za Neretvanski gusar iz Metkovića, tamo su me dobro prihvatili. Nemam trenera, sama sam sebi nabavila brod i sama treniram.
Nataša Šustić
Kao i sestra Nikolina, koja bez trenera, onako iz štosa, ostvaruje nevjerojatne rezultate u maratonu i ultramaratonu i pomiče vlastite granice iz tjedna u tjedan. I svjesna je da bi uz trenera i profesionalni program treniranja bila još bolja, ali stalno ponavlja da je onda trčanje vjerojatno ne bi toliko veselilo.
- Ja isto tako mislim, ubilo bi to njezinu ljubav, pretvorilo bi se na neki način u posao, nešto što mora odraditi. A kad je to čista ljubav i kad si neopterećen, to kod nas dvije onda funkcionira tako da možemo pružiti maksimum - kaže Nataša.
U njezinoj se riznici tako danas nalaze medalje iz košarke, atletike, biciklizma, duatlona, triatlona, veslanja... Vjerojatno smo nešto i izostavili.
- U veslanju imam već četiri naslova hrvatske prvakinje, a počela sam se njime baviti u jesen 2016. Znači, četiri zlata u dvije i pol godine. U biciklizmu sam sada nešto manje, ali nastupala sam na nekoliko državnih prvenstava, imam srebro i broncu. U triatlonu imam srebro od lani, prvakinja sam u duatlonu (trčanje i biciklizam) već dvije godine zaredom, a valjda ću biti i ove - smije se Nataša dok nabraja.
A ima tu i medalja iz trčanja. Premda…
- Trčanje mi je najmrskije! Ali, eto, idemo u nedjelju na Wings for Life u München. Ovo nam je peti put zaredom da idemo skupa, jer Nika svake godine pobijedi, pa može birati gdje će trčati sljedeće godine i koga će povesti. Lani sam istrčala 37 kilometara, probat ću ove godine malo više.
Radno mjesto na Rivi
Najviše je dosad istrčala…
- Ultramaraton, 50 kilometara u Stockholmu.
Znači, mogla bi sada i sekinim stopama, pa da uskoro padne i stotka?
- Ne dolazi u obzir! Nikad! Ni maraton više neću trčati. Polumaraton je u redu, ništa više od toga.
Osim kad je u pitanju Wings for Life na kojem će pratiti sestru koliko god bude mogla. I biti joj podrška, kao i uvijek.
- Nikad između nas nije bilo rivaliteta, nikakve ljubomore, uvijek smo jedna drugu podržavale, držale se skupa. Kad jedna uspije, to je kao da je i druga uspjela.
A uspjele su obje i u akademskim vodama. Nikolina je inženjerka elektrotehnike i informatike, a Nataša je diplomirala arhitekturu.
- Radim puno radno vrijeme u jednom uredu na Rivi. Imam najlipše radno misto na svitu.
Treninzi nimalo ne pate zbog posla?
- Treniram svako jutro i svako popodne. Dižem se u 5.15 svako jutro i odradim trening.
Kombiniram kako dođe
Ali, u kojem sportu od svih silnih kojima se bavite?
- Ujutro treniram veslanje, a ako ne mogu ići na vodu zbog vjetra ili po zimi, onda vozim bicikl ili radim na trenažeru. Ponekad trčim, popodne plivam i, tako, kombiniram kako mi dođe i kakvi su vremenski uvjeti. E da, imam i ergometar u sobi. Nemam krevet, ali imam ergometar, ha-ha-ha.
Pa gdje onda spavate?!
- Na podu!
I da ne zaboravimo, imaju blizanke Šustić i stariju sestru Sandru, pravnicu i također bivšu košarkašicu.
- Još uvijek je malo igra s veterankama, ide na turnire iz zabave. A prije dva mjeseca je i ona istrčala Splitski polumaraton. Prvi polumaraton sa 42 godine - uz široki osmijeh zaključuje Nate.
Tko zna na kojem ćemo je postolju vidjeti sljedeći put. Možda u međuvremenu pronađe još koji sport u kojem će biti uspješna. Onako, čisto iz oklade.
