U Hrvatskom paraolimpijskom odboru (HPO) doista imaju razloga za slavlje, pa su svoje zadovoljstvo željeli s pravom podijeliti sa svima. Stigle su im u vitrine dvije nove medalje, Dino Sinovčić (27) postao je svjetski plivački prvak u Londonu, a Antonio Franko (26) osvojio broncu na Europskom paratriatlonskom prvenstvu u Valenciji, sjajnih 1:07:36 za 750 m plivanja, 20 km vožnje biciklom i 5 km trčanja sa sportskom protezom.
Dino Sinovčić je pak na SP-u osvojio zlatnu medalju u disciplini 100 metara leđno s rezultatom 1:15.46 minuta, popravivši lanjski rezultat s Europskog prvenstva u Dublinu kada je također osvojio zlato s rezultatom 1:16.08.
- Za sada ide po planu, kako smo zamislili, europska medalja, svjetska, dogodine su paraolimpijske igre, prije toga EP kao kontrolno natjecanje. Ta utrka u Tokiju bit će moja najvažnija utrka u životu, živim za to, sve je podređeno tome - kaže Dino, 27-godišnji Splićanin koji je do zlata doplivao sa stotinkom sekunde boljim rezultatom od Kineza Hong Yanga.
- Uoči prvenstva sam imao drugi prijavljeni rezultat, no potajno sam se nadao zlatu. I uspio sam. Presretan sam, sve se lijepo posložilo.
Student KIF-a u Splitu
Dino je, inače, član splitskog kluba Cipal, a već je punih 15 godina u plivanju. Sam početak je, rekli bismo, klasika, prvo u vodu zbog rehabilitacije, potom...
- Nakon brojnih operacije plivanje je logični put rehabilitacije, to su preporučili liječnici, a onda se nekako ispostavilo da mi neloše ide....
Da ‘neloše’... Pogotovo s tim dugim rukama.
- Primijetili ste? Je, imam raspon ruku od 2 metra, to nam je genetski, svi smo u obitelji visoki. Vjerojatno bih i ja bio visok i bavio se košarkom da nemam tu dijagnozu od rođenja, artrogripozu. Prošao sam brojne operacije, nakon kojih nema pomaka na bolje, ali je još važnije da ne ide na gore, u čemu mi strahovito pomaže sport.
Ali, ipak se bavite i košarkom, zar ne?
- Košarkom u kolicima, obožavam basket. I tu mi duge ruke pomažu, veća poluga, bliži si košu... Ima prednosti, ali i mana, veće je recimo opterećenje na ramena.
A baš su ramena najveći problem prilikom plivačkih ozljeda.
- Događaju se ozljede, ali to je i normalno kad se profesionalno baviš sportom, tri puta dnevno su treninzi, plivački ujutro i popodne, kroz podne teretana, ispadne 6-7 sati rada, plus sat-dva fizikalne terapije, bez koje to nikako ne bi išlo. Zato kada krene puni plivački pogon stajem s košarkom, prioriteti se znaju.
Stigne li Dino onda uopće išta drugo u životu osim plivati?
- Studiram u Splitu na KIF-u, još mi je ostalo nekoliko ispita, iskreno, malo sam to zapustio. Kada završim, a nadam se skoro, želio bih raditi kao trener plivanja, iako će to dogodine još biti teško izvesti jer sam sve podredio Tokiju.
Split se probudio u plivačkom smislu, izgleda, tu ste vi, ali tu su se sada pojavili i mladi, poput Franka Grgića i Marina Mogića. Paradoks ili ne, a nemate ljeti krov nad glavom.
Trening s Grgićem
- Franko i ja smo trenirali zajedno, u istom bazenu, 20 dana prije njegovog i mog natjecanja, iako je on dugoprugaš, ja sprinter. Na bazenu ne znam da postoje dva seniora, sve su mladi. Ja sam do prije koju godinu trenirao u Mornara s osobama bez invaliditeta i bilo nas je 10-15, sada nema niti jednog. Koji su razlozi, ne znam. Ali se pojavljuju te mlade generacije i to je super, pogotovo kao Franko i Marin, koji vuku jedan drugoga. Ja nažalost nemam tako nikoga uz sebe. A što se uvjeta tiče, ha, Bože moj, takvi su, kakvi su. Da nije dobro plivati u bazenu na +32 stupnja kad se zna da je temperatura na natjecanjima 25-26, ne treba pričati. No, to je pouka, dogodine to moramo popraviti - reći će Dino, sjajan, uporan momak kojem je sport sve u životu, i koji mu je dao toliko samopouzdanja da se i ne osjeća kao osoba s invaliditetom.