Varazdin, 110819.
Stadion Sloboda.
Ekipno europsko prvenstvo u atletici.
Na fotografiji: Dino Bosnjak.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

ZASLUŽENE OVACIJE

'SLUČAJNI JUNAK' KOJI JE DIGAO VARAŽDINSKU PUBLIKU NA NOGE 'Sandra i Sara su viša razina, ali nadam se da će se Savez sada malo pozabaviti i nama

AUTOR:
    • Vedran Božičević

  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2019. u 10:11

  • U vaganju hrvatskih šansi uoči Europskog ekipnog prvenstva u Varaždinu, u ocjenjivanju tko bi nam mogao donijeti koliko bodova, znali smo da nas čeka dobar ulov u bacanjima, ali nekako se u atletskim krugovima osjećala zabrinutost da bismo mogli imati ozbiljnih problema u trkačkim disciplinama. No, ispalo je na kraju bolje nego što smo očekivali, imala je Hrvatska puno visokih plasmana u trčanjima, a najviše je iskočio 25-godišnji Dino Bošnjak koji je ostvario pomalo neočekivanu pobjedu na 3000 metara. Jurnuo je od starta, držao visoki tempo cijelo vrijeme i nije puknuo. U završnici je podigao na noge sve na varaždinskim tribinama i dobio ovacije za hrabru utrku i velike bodove koje je donio Hrvatskoj u borbi za ostanak u 2. ligi.

    - Atmosfera je doista bila nevjerojatna, nisam se čuo kako dišem posljednjih 100 metara. To je stvarno dobar osjećaj - pričao je oduševljeni Dino.

     

    Treba više ulagati

    Možda njegovih 8:01.29 nije rezultat koji će ga lansirati u svjetski vrh, činjenica je i da Dino kao senior dosad nije ispunjavao norme za velika natjecanja, ali upravo je ta njegova borbenost, stiskanje do vlastitih limita, ono što je smisao ovakvih ekipnih nadmetanja. I ono što je Dinu pretvorilo u svojevrsnog slučajnog junaka. Dečka iz sjene koji je Hrvatskoj donio isti broj bodova kao i svjetske zvijezde Sandra Perković i Sara Kolak.

    - Možda je moje trčanje bilo malo riskantno jer su ovdje bitni bodovi za reprezentaciju, a ne pojedinačni rezultat, ali znao sam da imam šansu jer su mnogi dečki dan ranije trčali i 5000 metara i bili su umorni. No, ja sam unaprijed imao dogovor s izbornikom da neću trčati 5000 metara kako bih bio što spremniji za 3000, a imao sam i određenih problema s ozljedama pa je i to bio razlog.

    Dinu do kraja sezone još čeka nastup na Balkanskom prvenstvu u Bugarskoj 2. i 3. rujna, koje se preklapa s Hanžekovićevim memorijalom.

    - Tamo ove godine, nažalost, nema mojih disciplina, najduža muška utrka je 800 metara, a to nije baš za mene.

    Bošnjak je 2003. godine osvojio broncu na 10.000 m na Europskom juniorskom prvenstvu u Rietiju. Bio je veliki talent, no put do vrha u seniorskoj kategoriji je često trnovit i mnogi ga ne uspiju proći. Nije to specifično samo za Hrvatsku, ali uvjeti za bavljenje atletikom u našoj zemlji svakako su dodatni uteg.

    - Nije lako živjeti od atletike. Iako sam prva kategorija, nije to baš neka bajna stipendija. No, eto, borimo se svi, nisam jedini takav. Praktički je 90 posto reprezentacije u takvoj situaciji, osim Sare i Sandre koje su viša razina. Iskreno se nadam da će se Savez sada malo pozabaviti i nama kad vidi da ima jako dobre atletičare koji se praktički bez ulaganja bore za ostanak u ligi. Ima, naravno, nekih ulaganja, ali mislim da to može biti puno bolje i kvalitetnije i da bismo u tom slučaju za dvije godine čak mogli konkurirati za ulazak u prvu ligu.

    Unatoč svemu, Dino je i dalje sto posto posvećen atletici.

    - Malo je teže studirati s obzirom na to da sam iz Velike Gorice. Završio sam tečaj za trenera, pa ću se sada usporedo početi baviti s klincima i rekreativcima, ali teško je u mojoj disciplini balansirati fakultet i sport jer svaki dan moram trenirati i ujutro i popodne i nemam baš vremena za putovanje do Zagreba.

     

    Posvetit ću se i cesti

    Nije još uvijek otpisao ni odlazak na velika natjecanja.

    - Definitivno nisam. Kao netko tko se već dulje vrijeme bavi atletikom, uz malo ozbiljnije ulaganje i sustav treninga i priprema, mislim da bi bilo lako moguće boriti se za norme za velika natjecanja.

    Mnogi se dugoprugaši pronalaze i u cestovnom trčanju, u polumaratonu i maratonu. Ima i Dino takvih ambicija.

    - Već se polako bavim i time, ali još uvijek ne toliko ozbiljno. Tome ću se posvetiti tek za dvije ili tri godine. Želim znati da sam dao maksimum na stazi.

    Horvat: Treba mi čovjek koji zna tempirati formu i mislim da sam našao super rješenje

    Varazdin, 110819.
Stadion Sloboda.
Ekipno europsko prvenstvo u atletici.
Na fotografiji: Ivan Horvat.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
    Marko Todorov / CROPIX
     

    Prije dvije godine u Tel Avivu Ivan Horvat bio je jedini uz Saru Kolak koji je donio Hrvatskoj maksimalni broj bodova. U Varaždinu nije bilo reprize, Osječanin je bio tek četvrti s preskočenih 5,20 m. Ove je godine još jednom promijenio trenera, a posljednjih tjedana zbog ozljede zadnje lože nije puno trenirao i sve je to stiglo na naplatu.

    - Ozljeda koju sam imao bila je preozbiljna i bilo je upitno kad ću početi skakati. Mjesec i pol nisam taknuo motku, imao sam vrlo malo vremena da se pripremim za ovo i zato mi je najvažnije da ovdje nisam osjetio nikakve probleme, da se nisam ponovno ozlijedio. Mislim da će do Balkanijade biti puno bolje. Treniram punom snagom, nemam izbora - rekao je Horvat.

    Iako još nema normu za SP u Dohi (5,71), a vremena je sve manje, nije previše zabrinut.

    - Imam još pet prilika za ispunjavanje norme. Bit će dovoljno.

    Horvat je ove godine još jednom promijenio trenera, od travnja radi sa stručnjakom iz Vojvodine Ferencom Kamasijem.

    - Super je, surađujemo kao da smo zajedno deset godina. Kamasi je stručnjak za tempiranje forme tako da ako skočim normu, što je cilj, ne sumnjam da ću biti spreman za SP u Dohi. To mu je glavna kvaliteta, u tome je najjači, a upravo mi je to trebalo. S tehnikom sam već godinama ‘na ti’, tu nemam što filozofirati, sada mi samo treba čovjek koji zna namjestiti formu, a Kamasi ima 40 godina iskustva, osvojio je brojne medalje. Vjerujem mu i mislim da će forma biti na mjestu.

    Iako je još donedavno bio oduševljen suradnjom s Borisom Volkovom, koji je trenirao velikog Maksima Tarasova, odnos je naglo prekinut i Horvat se vratio iz Mađarske u rodni Osijek.

    - Uvijek sam bio ili jak ili brz, ali nikad zajedno i nikad kada je trebalo. Sada mi treba čovjek koji će me napraviti brzog i jakog, i to onda kada to bude potrebno. Mislim da je Kamasi super rješenje.

    Šimić: Krivo mi je što u mome gradu nisu mogli ubaciti skok u vis

    Ostat će Varaždin u lijepom sjećanju najboljoj hrvatskoj visašici Ani Šimić. Iako se vertikalni skokovi na ekipnom EP-u odvijaju po specifičnim pravilima, s maksimalno četiri dopuštena rušenja letvice tijekom cijelog natjecanja, Ana se u tome dobro snašla i s preskočenih 1,94 izjednačila svoj najbolji rezultat sezone.

    - Ma super sam zadovoljna jer se praktički već tri godine nisam pomaknula sa 1,90 - kaže 29-godišnjakinja koja će dobru sezonu okruniti nastupima na finalu Dijamantne lige u Bruxellesu i na SP-u u Dohi.

    - Žao mi je što na Hanžekovićevu memorijalu ove godine nema skoka u vis. Ima svakakvih disciplina i baš mi je krivo što nisu mogli ubaciti i vis u mome gradu.

    Ana živi i trenira na relaciji Split - Zagreb iako se ove sezone u oba grada morala suočiti s neočekivanim problemima.

    - Planirali smo biti u Zagrebu, ali je Mladost raskopana već tri mjeseca. Onda smo se vratili u Split, ali je tamo bila Ultra, pa se opet nije moglo trenirati. Cijela je ova sezona malo čudna, ali snalazim se.

    Dobro se snalazi i na akademskom planu.

    - Završila sam specijalistički upravni studij, sada imam još dva ispita do završetka međunarodnih odnosa i diplomacije, a vjerojatno ću i nakon toga nastaviti sa školovanjem.

    A nakon toga u neko veleposlanstvo? Ili možda Europski parlament?

    - Uf, ne bih baš u politiku - sa smiješkom je zaključila osvajačica europske bronce 2014.

     

    Iz drugih medija