Jedna od najljepših priča ikad ispisanih u hrvatskom sportu prvo poglavlje je imala još u listopadu 2017. kad je Zlatko Dalić na klupi reprezentacije zamijenio Antu Čačića i kroz dodatne kvalifikacije preko Ukrajine odveo Hrvatsku na SP u Rusiji. Sve što se dogodilo nakon toga je - povijest.
Na čudesni pohod Vatreni su krenuli 16. lipnja u Kalinjingradu gdje je autogolom Eteba i rutinskim jedanaestercem Luke Modrića srušena Nigerija, prva od tri žrtve u uvodnoj skupini koju je obilježilo razbijanje Argentine (3:0) u Nižnjem Novgorodu. Na istom stadionu je Hrvatska krenula u posljednji juriš prema finalu, a pobjedu protiv Danske donio je Danijel Subašić, junak raspucavanja jedanaesteraca do kojih smo došli i u četvrtfinalu protiv Rusa, domaćina Svjetskog prvenstva. Međutim, Luku Modrića koji će sjajan nastup na turniru okruniti Zlatnom loptom, neumornog Ivana Rakitića, vječno opasnog Marija Mandžukića... ništa nije moglo zaustaviti u ovom povijesnom pohodu.
Iako ni Engleska u polufinalu nije pala nakon 90 minuta, odnosno trebao je Mandžukić zabiti i drugi gol na utakmici, onaj u 109. minuti, da bi Hrvatska došla tamo gdje nikad prije nije bila, snage za najveću od svih utakmica u nogometu je ostalo i više nego dovoljno. Dan prije no što će ih pola milijuna ljudi dočekati na ulicama Zagreba, Vatreni su u porazu od Francuske (2:4) pokazali sve ono što je Dalićeve trupe krasilo tijekom cijelog turnira. Nacija je slavila svoje junake jer ni u jednom trenutku nisu odustali, do kraja finala su vjerovali da mogu okrenuti Francuze kao što su to napravili Dancima, Rusima i Englezima. Nisu uspjeli, Luka Modrić je na proglašenju odavao dojam najtužnijeg osvajača Zlatne lopte ikad, ali nakon ruskog srebra nijedan Hrvat ne može tužan.
Do 2018. najveće srebro hrvatskog sporta bilo je ono košarkaško s Igara u Barceloni 1992. (poraz u finalu od Dream Teama), od 15. srpnja ove godine je to nogometno s Mundijala u Rusiji...
Čilićevo finale Australian Opena
Rekorder je i dalje Goran Ivanišević, četverostruki finalist Wimbledona koje je osvojio 2001, ali Marin Čilić se u siječnju opasno približio najvećem hrvatskom tenisaču svih vremena. Osvajač US Opena 2014. i finalist Wimbledona 2017. do finala je stigao i na ovogodišnjem Australian Openu. Na fantastičan način je Čilić otvorio godinu koja je tako i zaključena, u Melbourne Parku su redom padali Vasek Pospisil, Joao Sousa, Ryan Harrison i Pablo Carreno Busta, veliki Rafa Nadal zbog ozljede mu je predao meč u četvrtfinalu, a posljednji korak do Rogera Federera napravljen je preko Kylea Edmunda, koji je u polufinalu osvojio tek deset gemova.
Marin Čilić
Tako se Marin Čilić na Australian Openu drugi put u karijeri našao preko puta mreže Rogeru Federeru u finalu jednog Grand Slam turnira. I kao pola godine ranije u Wimbledonu također izgubio. Ovaj put u pet setova, 1:6 u odlučujućem. Međutim, već ulazak u finale Australian Opena spada među velike uspjehe hrvatskog sporta, ne samo u 2018, već i općenito.
Peto uzastopno europsko zlato Sandre Perković
Ekipa iz kluba, mladi atletičari Mladosti, na Olimpijski stadion u Berlin došli su s majicama i transparentom “Give me five” pa Sandra Perković zapravo nije imala izbora nego isporučiti peti europski naslov u bacanju diska. Pet uzastopnih zlata na europskim prvenstvima u atletici nije osvojio nitko prije Sandre Perković koja je, prema vlastitom priznanju, upravo zbog toga na ovom natjecanju bacala pod velikim pritiskom.
Prijestup u prvoj seriji, više nego skromnih 59,09 i 59,97 u sljedeće dvije i treće mjesto prije pete, zabrinulo je sve osim Sandre koja je disk u petom pokušaju odbacila do svima ostalima nedostižnih 67,72 metara. Dovoljno za još jedno zlato, peto europsko i ukupno deveto ako dodamo olimpijska i svjetska već sada, sa 28 godina najveće bacačice diska svih vremena. Nitko na ovakav način i ovako dugo nije dominirao ovom atletskom disciplinom kao što to radi najbolja hrvatska sportašica.
Europsko srebro Roberta Seligmana
Već sam plasman dvojice Hrvata u finale Europskog prvenstva u gimnastici je velika stvar. U Glasgowu je to pošlo za rukom Robertu Seligmanu i Filipu Udeu koji su izborili nastup u finalu konja. “Vježbao sam kao u transu”, rekao je Seligman nakon finala u kojem je s ocjenom 14,866 podijelio srebro sa Slovencem Sašom Bertonceljom, 10 godina otkad je osvojio prvu europsku medalju, broncu u Lausanni 2008.
Seligman je hrvatskoj gimnastici u Glasgowu donio tek šestu europsku medalju i prvu nakon tri godine, a s njom je ozbiljno zagazio prema OI u Tokiju 2020.
Europska bronca vaterpolista
Barcelona je u drugoj polovici srpnja ugostila Europsko prvenstvo vaterpolista na koje su naše Barakude došle kao aktualni svjetski prvaci, ali bez Sandra Sukna, ne i kao prvi favoriti za još jedno zlato. Koje u konačnici nije ni osvojeno. Ali zato jest medalja. Hrvatska vaterpolska vrsta je niz uspjeha na velikim natjecanjima nastavila osvajanjem europske bronce nakon turnira na kojem smo se u prvom krugu lako obračunali s Grcima, Nizozemcima i Turcima, uz gol-razliku +32, preskočili Crnu Goru u četvrtfinalu i izgubili od Srbije u reprizi finala Svjetskog prvenstva.
Za medalju su Barakude dobile Italiju 10:8, a kao dodatak ovom uspjehu može se smatrati činjenica da su najbolji strijelci naše reprezentacije bili Ante Vukičević i Loren Fatović, relativno nova lica u reprezentaciji koju tako dobro već godinama vodi Ivica Tucak.
Prve dvije medalje na Paraolimpijskim ZOI
Nakon Zimskih igara na kojima je Hrvatska prvi put nakon Nagana 1998. ostala bez olimpijske medalje, u Pjončangu su održane Paraolimpijske ZOI na kojima su nam Dino Sokolović i Bruno Bošnjak donijeli prva odličja u povijesti tog natjecanja.
Kad je negdašnjem rukometašu, hokejašu, vaterpolistu i nogometašu prometna nesreća - izgledalo je - zaključila sportsku karijeru, Dino Sokolović je bio dovoljno ustrajan u svom snu, da bi san postao java 17. ožujka 2018. kad je ovaj Zagrepčanin osvojio paraolimpijsko zlato u sjedećem slalomu.
Prvo zlato za Hrvatsku stiglo je samo dan nakon što je Bruno Bošnjak donio prvu medalju, broncu u snowboardu. Paraolimpijske ZOI u Pjongčangu zlatnim će slovima biti upisane u povijest našeg paraolimpijskog sporta.
Braća Sinković svjetski i europski prvaci
Kad si toliko dominantan da moraš sam sebi raditi probleme kako ti ne bi bilo dosadno - napravila su to braća Martin i Valent Sinković prebacivanjem iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara - onda si, valjda, “pobijedio cijeli sport”. Pogotovo ako si jednako dominantan i u novoj disciplini. A braća Sinković su u 2018. “rimen” veslanjem dominirali jednako kao i u “skulu”, kao dvojac na pariće postali europski prvaci u Glasgowu početkom kolovoza pa svjetski prvaci u Plovdivu sredinom rujna.
Trofejna kolekcija neumorno se puni, računajući medalje u četvercu na pariće čiji su sastavni dio bili godinama prije no što su se odvojila, Martin i Valent imaju po jedno olimpijsko zlato i srebro, pet svjetskih zlata, po jedno srebro i broncu te tri europska zlata i jedno srebro. I bit će toga još jer Sinkovići su na putu prema Tokiju...
Svjetsko zlato braće Fantela
Hrvatska je sve do Rija 2016. čekala prvu olimpijsku medalju u jedrenju, jednom od naših trofejnijih sportova u posljednja dva i pol desetljeća samostalnosti. Uz prvu je odmah stigla i druga jer su se s tih Igara okićeni zlatom vratili Šime Fantela i Igor Marenić u klasi 470, dok je Tonči Stipanović osvojio srebro u laseru. Tako je pak letvica za Tokio 2020. podignuta još više no što je bila do sada, a u novi ciklus je olimpijski pobjednik Šime Fantela ušao s novim partnerom - bratom Mihovilom i u novoj klasi - 49er.
I krenuo je jednako uspješno jer su Šime i Mihovil Fantela u danskom Aarhusu početkom kolovoza postali svjetski prvaci. Pobjeda ispred francuske kombinacije Mathieu Frei - Noe Delpch odnosno njemačke Tim Fischer - Fabian Graf, potvrdila je Fantelama ono što su zapravo znali, da hrvatsko jedrenje ima još jedan tandem vrijedan i olimpijske medalje.
Najbolja godina u povijesti hrvatskog tenisa
Godina na izmaku bila je rezultatski najbolja godina u povijesti hrvatskog tenisa, a kao kruna sezone u kojoj su naše tenisačice i tenisači ostvarivali sjajne pojedinačne rezultate na najvećim svjetskim turnirima, stigao je trijumf Davis Cup reprezentacije koja je 25. studenoga u Lilleu svladala Francusku sa 3-1 u posljednjem finalu igranom po originalnom, 118 godina starom formatu natjecanja.
Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan Dodig, Mate Pavić, Franko Škugor, Viktor Galović, Nikola Mektić i izbornik Željko Krajan podigli su veliki srebrni pehar i upisali se u povijest kao druga generacija hrvatskih tenisača koja je prošla stazom do jednog od najcjenjenijih momčadskih trofeja. Prije njih to su 2005. u Bratislavi po prvi put učinili Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Ivo Karlović i Goran Ivanišević pod izborničkim vodstvom Nikole Pilića.
Za razliku od 2005. godine, u kojoj su Ljubičić i Ančić odigrali baš sve 'žive' mečeve, pojedinačno i u paru, uz trijumf hrvatskih tenisača u 2018. godini doista se može staviti predznak momčadski, a u glavnim ulogama izmjenjivali su se Marin Čilić i Borna Ćorić. Pobjednički niz, a time i put prema konačnom trijumfu na koji je ova generacija čekala još od 2016. godine i finalnog poraza protiv Argentine u zagrebačkoj Areni, započeo je još u rujnu 2017. godine, kad je u dvoboju za opstanak u Svjetskoj skupini Hrvatska na zemljanoj podlozi svladala Kolumbiju na gostovanju u Bogoti, bez tadašnjih 'odmetnika' Borne Ćorića i Mate Pavića, a ni Ivana Dodiga nije bilo u sastavu. Marin Čilić donio je dva pojedinačna boda i s Nikolom Mektićem sudjelovao u velikom preokretu u igri parova, u kojoj je naša kombinacija okrenula zaostatak od 0-2 u setovima.
Nakon tri domaćinstva naše je tenisače čekalo gostovanje u Lilleu protiv Francuza, koji su godinu prije na istom mjestu, pred više od 26.000 gledatelja na stadionu Pierre Mauroy, osvojili svoj deseti naslov. Domaćini su izabrali zemlju, iako nikada, otkako je 1981. godine ustanovljena Svjetska skupina, nisu uspjeli pred svojim navijačima osvojiti trofej na toj podlozi, a Hrvati bili u seriji od četiri pobjede baš na zemlji. Kad je Yannick Noah ostao bez ozlijeđenog Richarda Gasqueta, a izvan reprezentacije su ostali Gilles Simon i Gael Monfils, našoj je reprezentaciji dodijeljen status favorita, jer se tek oporavljeni Jo-Wilfried Tsonga, Lucas Pouille i Jeremy Chardy nisu činili sposobnima ravnopravno nositi s Marinom Čilićem i Bornom Ćorićem u pojedinačnim mečevima, a Nicolas Mahut i Pierre-Hugues Herbert su u paru mogli donijeti tek jedan bod.
Čilić i Ćorić sigurno će biti motivirani i željni pravog uvoda u novu sezonu
nakon što im 2019. nije bila dobra i uspješna
Sva predviđenja uoči dvoboja na kraju su se obistinila. Yannick Noah je imao mnogo dvojbi, a Željko Krajan bio bezbrižan što se tiče nominacije. Francuski izbornik je iznenadio pretpostavivši u nominaciji Jeremyja Chardyja svom nominalno najboljem igraču Lucasu Pouilleu. No, naši su bili spremni na faktor iznenađenja kod Francuza. Već u prvom meču se događalo da oko 1500 hrvatskih navijača nadglasa više od 23 tisuće francuskih, koji su imali malo povoda za klicanje domaćim predstavnicima. Borna Ćorić je svladao Chardyja sa 6-2, 7-5, 6-4 bez da je ijednom izgubio servis, a to je ponovio i Marin Čilić u dvoboju sa Tsongom koji se pred kraj meča i ozlijedio. Naš je tenisač slavio sa 6-3, 7-5, 6-4 pa su opet Ivan Dodig i Mate Pavić dobili priliku donijeti ukupnu pobjedu i posljednji dan pretvoriti u ekshibiciju. Herbert i Mahut su se dokazali kao najjača komponenta domaće momčadi i svladavši Dodiga i Pavića sa 6-4, 6-4, 3-6, 7-6 (3) održali su nadu Francuzima da mogu postati druga reprezentacija u povijesti Davis Cupa koja će u finalu okrenuti zaostatak od 0-2 nakon prvog dana.
Očekivano, za meč protiv Marina Čilića domaći izbornik Noah je na teren poslao Lucasa Pouillea koji je set i pol pružao otpor sedmom tenisaču svijeta, ali to je bilo sve što je uspio napraviti. Marin Čilić je dobio i iskoristio priliku za iskupljenje, nakon što je u istoj situaciji u finalu 2016. godine u Zagrebu propustio vodstvo od 2-0 u setovima protiv Juana Martina del Potra. U Lilleu je Marin bio "naš dragi vođa", kako ga je Mate Pavić oslovio, te pobjedom 7-6 (3), 6-3, 6-3 protiv Pouillea odveo Hrvatsku u društvo deset nacija koje su više od jednom uspjele osvojiti Davis Cup. Pravda je zadovoljena, a slike iz Lillea ostat će vječno u uspomeni.
Žetva medalja u olimpijskim sportovima
> Ivan Kvesić svjetsko zlato i europsko srebro (karate)
> Petar Gorša dva svjetska srebra (streljaštvo)
> Snježana Pejčić svjetska bronca (streljaštvo)
> Josip Glasnović europsko srebro (streljaštvo)
> Toni Kanaet europsko zlato (taekwondo)
> Lovre Brečić europsko zlato (taekwondo)
> Kristina Tomić europsko zlato (taekwondo)
Kako hrvatski sportaši doslovno iz tjedna u tjedan osvajaju medalje diljem svijeta, ovakve teme su vrlo nezahvalne jer je vrlo teško ograničiti izbor. Stoga je najbolji filter onaj po kojem se izdvajaju olimpijski sportovi, odnosno ljudi na koje računamo za velike stvari na Igrama u Tokiju 2020. Ove godine su olimpijske kvote svjetskim medaljama upucali Petar Gorša i Snježana Pejčić, u novom olimpijskom sportu karateu je svjetsko zlato uzeo Ivan Kvesić, imali smo i žetvu medalja na Europskom prvenstvu u taekwondou... Hrvatska je olimpijska velesila, ali to ionako nije ništa novo.