Prošla su tri desetljeća otkad je Varaždin posljednji put bio domaćin jake međunarodne atletske priredbe. Te 1989. u baroknom gradu održano je Europsko juniorsko prvenstvo, a upravo je za tu prigodu izgrađen stadion Sloboda. Trčale su, skakale i bacale tih dana u Varaždinu brojne buduće zvijezde kraljice sportova, poput legendarnog motkaša Maksima Tarasova, kuglašice Astrid Kumbernuss, troskokaša Denisa Kapustina i Šarke Kašparkove, visašice Jelene Jelesine i mnogih drugih.
Trideset godina kasnije stadion Sloboda i Varaždin ponovno će biti domaćini značajnog natjecanja. Možda treći rang Europskog ekipnog prvenstva i ne zvuči tako glamurozno, ali atletika je prije svega pojedinačni sport, a među 12 država koje će se natjecati u Varaždinu ima itekako jakih imena. Dvije najveće zvijezde prvenstva ipak će biti Sandra Perković i Sara Kolak, ne samo zato što su naše nego i zato što su jedine olimpijske pobjednice na startnoj listi. Ali, to nikako ne znači da i u drugim reprezentacijama nema kvalitetnih atletičara, a mi smo za ovu priliku izdvojili trojac čije su sportske priče vrlo uspješne i zanimljive, trojac zbog kojeg se svakako isplati doći na Slobodu u subotu i nedjelju.
Ivet Lalova-Collio (Bugarska) - 100 i 200 m
Ivet Lalova-Collio (35) bavila se u djetinjstvu plivanjem i gimnastikom, ali nije iznenađujuće što je na kraju ipak završila u atletici. Oba su joj roditelja bili atletičari, štoviše tata Miroslav bio je bugarski prvak na 200 metara 1966. Ivet je od malih nogu pokazivala veliki talent, koji je u 2003. dobio potvrdu u obliku zlatnih medalja na 100 i 200 m na juniorskom EP-u u Tampereu. Godinu dana kasnije Lalova je istrčala stotku za 10.77, što je i danas, zajedno s Ruskinjom Irinom Privalovom, čini najbržom bijelom ženom u povijesti. Na OI u Ateni je kao 20-godišnjakinja bila četvrta na 100 i peta na 200 metara i činilo se da će godine koje dolaze biti njezine.
No, 2005. dogodila joj se grozna ozljeda, na zagrijavanju uoči mitinga u Ateni sudarila se s jednim trkačem i pretrpjela težak prijelom noge. Prošla je čak sedam operacija i, kako sama priznaje, bojala se da više nikad neće trčati. Odustajanje, ipak, nije dolazilo u obzir i nakon dvije godine stanke vratila se atletici. Osobnom rekordu se više nije približila, ali za veliku je upornost nagrađena europskim zlatom na 100 metara 2012. te s dva srebra četiri godine kasnije.
Lonah Chemtai Salpeter (Izrael) - 5000 m
Lonah Chemtai (30) imala je neobičan životni put. U rodnoj je Keniji živjela u selu bez struje, a iz siromaštva je pobjegla 2008., kad se preselila u Izrael da bi bila dadilja djeci kenijskog veleposlanika. Jednom prilikom, dok je trčala parkom, primijetio ju je lokalni trener i predložio joj da se počne ozbiljnije baviti trčanjem. Bio je to dan koji joj je dokraja preokrenuo život. U klubu je upoznala atletskog trenera Dana Salpetera, za kojeg se šest godina kasnije udala i uskoro rodila sina Roya. Izraelsko je državljanstvo dobila neposredno prije Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, koje joj ipak neće ostati u lijepom sjećanju jer je zbog ozljede morala odustati na 33. kilometru maratona.
No, zato je lani na Europskom prvenstvu u Berlinu dočekala najveći trenutak karijere, deklasirala je konkurenciju na 10.000 metara i postala prva žena koja je donijela zlato Izraelu.
Nekoliko dana kasnije, u finalu na 5000 m, dogodila joj se nesvakidašnja pogreška. Krivo je izračunala broj krugova i jednostavno je stala krug prerano, u trenutku kad je bila na drugom mjestu. Nastavila je utrku i ušla u cilj kao četvrta, ali naknadno je ipak diskvalificirana zbog pogreške još na startu. Ove se godine ponovno malo više posvetila maratonu i u Pragu istrčala sjajnih 2:19:46, treći europski rezultat svih vremena.
Magnus Kirt (Estonija) - bacanje koplja
Magnus Kirt (29) ono je što bi Englezi ili Amerikanci nazvali “late bloomer”, dečko koji je kasno procvjetao. Djetinjstvo u malom gradu Torvi bilo mu je obilježeno sportom, zahvaljujući ocu Peeteru koji je bio trener estonske olimpijske ekipe u sanjkanju. Magnusa ipak nisu zanimali zimski sportovi, pronašao se u atletici, a dugo je njegov izbor bio skok u vis. Tek u srednjoj školi trener ga je preusmjerio prema bacanju koplja.
No, iako je bio dobar, Kirt kao junior nije bio posebno uspješan niti se smatrao nekakvim ekstra talentom. Na juniorskom EP-u u Novom Sadu 2009., istom onom na kojem je Sandra Perković osvojila zlato, Kirt je bio tek 22. u kvalifikacijama koplja. Tek nakon što je završio studij ekonomije u Tallinnu, Kirt se oslobodio i odlučio se potpuno posvetiti atletici. Još 2014. osobni mu je rekord bio 79,82, a godinu dana poslije poboljšao ga je na 86,65. No, tek lani stigla je konačna nagrada, osobni je rekord doveo do 89,75, a na EP-u u Berlinu osvojio je broncu.
Nije se na tome zaustavio, ove je godine prvi put u karijeri prebacio i 90 metara, unutar samo tri dana bacio je 90,34 u Ostravi i 90,61 u Kuortaneu. S potonjim je rezultatom na vrhu svjetske ljestvice i trenutno izgleda kao čovjek koji bio mogao pokvariti planove njemačkoj koloniji na SP-u u Dohi. Danas žali samo zbog toga što tata Peeter nije dočekao njegove najveće trenutke, preminuo je 2014. godine.
I još jedna zanimljivost, Kirt je svjetski rekorder u bacanju koplja. Istina, ne pravi, ali zgodno je zabilježiti da nikad u povijesti nijedan ljevoruki bacač nije bacao dalje od njega. Rekord je oteo nekadašnjem svjetskom prvaku, Nijemcu Matthiasu de Zordu.