Jedno je sigurno. Nema Lino višebojca bez emocija. Pozitivnih, naravno! Možda se nekom i neće svidjeti, ali u 308 škola, samo rijetki učitelji su se požalili na galamu. U 309. u društvu s blizu 800 učenika samo 10 godina stare OŠ Zadarski otoci, decibeli su se penjali sve više, no primjedbi nije bilo.
Prvo, oduševili su mali Donatići iz 3. razreda voditeljica Anamarije Botica Miljanović i Lenke Radić, recitacijama, pjesmom i plesom u uvodnom, kulturno-umjetničkom programu, i nošnjama iz 18. stoljeća.
Drugo, Igor Jelenić Toto koji radi na Diadori TV, uskočio je na mjesto bolesnog voditelja Lino višebojca, riječkog umjetnika Roberta Anića, nikoga ne ostavljajući ravnodušnim. Bez probe je zadarski zabavljač, pjevač i glumac, vrhunski odradio povjereni mu zadatak, kao da iza sebe ima tko zna koliko takvih priredbi.
Treće, ni na jednom Lino višebojcu nije došlo do takvog stampeda najmlađih gledatelja. Za vrijeme natjecanja, skupina mališana potrčala je na parket i okružila medvjedića Linu, povlačeći za sobom svoje vršnjake i prijatelje. Bilo je više od 50 djece. I tako valjda pet puta!
Četvrto, natjecanje je bilo izjednačeno, zanimljivo, u obje konkurencije do pobjednika se došlo razigravanjem, osmašica Lucija Špralja napisala je odličan uradak na temu ‘svijet po tvom’, a atmosfera je bila za 10.
Bilo bi toga još, ali najljepša nagrada za ekipu Lino višebojca bili su osmijesi sretnih zadarskih osnovaca.
Mihovil: Šime i ja u Tokio idemo po olimpijsko zlato
Pogodak u sridu bio je dolazak trojice velikih sportaša na Lino višebojac. I u njima se probudilo dijete. Zabavljali su se i družili s natjecateljima, u predasima su hvatali loptu i testirali se u pogađanju koša ili gola, a ogledali su se i s malim navijačima - Ivan Ninčević “borio” se protiv prvašice Petre Boltužić u rukometu, braća Sinković s drugašem Petrom Stilinovićem u pucanju penala... No, kako su oni najbolji primjeri djeci, donosimo kratke priče o njihovim karijerama. Možda će se upravo zbog njih neki mališani odlučiti za sport.
Iako ne igra već 2,5 godine, vlasnik olimpijske, svjetske i europske bronce, otvorena srca došao je na svoj drugi Lino višebojac. Ivan Ninčević danas je daleko od rukometa.
Zar je sve zaboravio?
- Sve, k’o da nikada nisam igrao. Otišao sam totalno u drugi smjer, ničim nisam vezan za sport, sad postoje samo obitelj i posao. Imamo tvrtku za posredovanje nekretninama i sami gradimo neke nekretnine.
A jesu li njegova djeca u sportu?
- Jesu, ali nitko nije u rukometu. A što god oni žele, tata vodi. Stariji je u boksu, mlađi u nogometu, a Lota je mala pa još nije ništa.
Ipak, osim medalja, rukomet mu je još dosta toga ostavio?
- Puno, puno lijepih trenutaka, prijateljstava, iskustva. S druge strane i neku financijsku konstrukciju za posao koji sada radim. Puno mi je dao, ne mogu reći da nije, al’ eto mi nismo u nogometu ili nekom drugom sportu gdje bismo od svoje karijere zaradili do kraja života. Pružio mi je lijepi start u finom životu. Uspomene i prijateljstva.
Lino Zadar
Očekivano, najdraža mu je olimpijska medalja. Sjeća li se Londona 2012?
- Svega se sjećam, kao da je jučer bilo.
Rukomet je počeo igrati relativno kasno, s 14. U njemu je proveo 22 godine, od čega 18 vani. Jednu važnu knjigu je definitivno zatvorio. Druga se piše.
- Samo obitelj i pos’o. I ribe, ribarenje. To je hobi. I prije sam svako slobodno vrijeme kad sam bio doma odlazio na more. Ali sad je puno češće - rekao je.
Na Lino višebojcu se opet ugodno osjećao.
- Fino je, sve je bilo lijepo, djeca se druže, sport...
Medvjedić Lino bio je široke ruke. Na sastanak sa zadarskom djecom pozvao je i - Fantele!
Četiri godine stariji Šime, pohvaliti se može s 14 velikih medalja, među kojima je 50% zlatnih. Olimpijski pobjednik, tri puta svjetski prvak (dvaput s Igorom Marenićem, jednom s bratom Mihovilom), tri puta prvak Europe.
I kod njega jedna medalja ima počasno mjesto.
- Definitivno je to olimpijsko zlato iz Rio de Janeira 2016. u klasi 470. Jer radiš cijeli život za to, sve je podređeno tome i kad se to ostvari, kad prođeš kroz ciljnu ravninu i skužiš da si pobijedio, da je gotovo, da je regata završena, da si ti prvak, to je - neopisivo - priznaje naš najbolji jedriličar.
Prošle je godine s bratom Mihovilom u danskom Aarhusu postao svjetski prvak u klasi 490. Zajedničkim snagama izborili su olimpijsku normu za Hrvatsku i osigurali Olimpijske igre u Tokiju.
Ovaj mjesec su trebali i na SP u Novom Zelandu.
- Nismo išli, brat se ozlijedio, srećom dobro se oporavlja, a krenuli smo s treninzima ima tri tjedna...
Detaljno su razradili i plan za olimpijsku 2020.
- Prvo je na redu SP koje je već za dva mjeseca u Australiji u Geelong blizu Melbournea. Nakon toga imamo onu našu standardnu sezonu s regatama u Palma de Mallorci, u Francuskoj i u Italiji, EP u Italiji, nakon čega praktički selimo u Japan. U svibnju, lipnju i srpnju provest ćemo što više vremena tamo jer nam je jako bitno da za OI upoznamo to polje što je više moguće.
Šime je u jedrenje ušao sa šest godina, znači tu je već 28, a bavio se i penjanjem, nogometom, malim i velikim, vaterpolo je trenirao, u gimnastici bio sedam godina...
Stariji brat u jedrenje je privukao danas 29-godišnjeg Mihovila. On je počeo s nekih sedam godina, a usput se bavio nogometom i gimnastikom.
- Negdje s deset krenuo sam prema profesionalizmu. Do 12. sam već bio u kadetskoj reprezentaciji, a od tada nijedno ljeto nisam proveo izvan jedrenja.
Poslije OI 2016. Šime i Igor uzeli su malu pauzu, a braća su odlučila krenuti zajedno.
Prva njihova zajednička regata bila je ljeti 2017, a godinu kasnije osigurali su vizu za Tokio.
- Spletom nesretnih okolnosti dobio sam jedan udarac u slezenu koju su mi morali izvaditi. Ali sada je ozljeda iza mene, vraćamo se u formu, i što se tiče treninga, mogu nastaviti kao i do sada - kaže Miha.
A san mu je...
- Olimpijsko zlato! Kad smo Šime i ja krenuli u projekt Tokio 2020, rekli smo da idemo pokušati osvojiti olimpijsko zlato.
I Mihovila je oduševio Lino višebojac.
- Ovo je perfektno natjecanje. Među tom djecom sigurno ima puno mladih sportaša koji će Hrvatsku predstavljati u budućnosti, to je 100% sigurno.