Zapis iz centra. Središta naše metropole. Našeg “belog Zagreba grada”. Nedjeljno jutro osvanulo je s podmuklom tutnjavom iz utrobe jedinog nam planeta. Kada je prestalo, u sekundu se ukazala slika jeze, pomalo kataklizmički. Nekih simbola više nema.
Svakog tko voli ovaj grad, ne mora u njemu živjeti, ne mora biti ni vjernik, ali slika zagrebačke prvostolnice bez vrha jednog od tornjeva s križem... Podsjeća koliko smo ranjivi i maleni u odnosu na prirodu, ali primarno ostavlja bez daha, steže grlo.
Onda je stigla noć. Slijedom nekih drugih okolnosti, sat po ponoći ovaj je novinar prošetao koju minutu oko donjogradskog kvarta. Sablasno! Niti jednog čovjeka, niti jednog automobila. Grad od milijun duša utonuo je u zaglušujuću tišinu. Vjerujte, nije nimalo ugodno.
Išla je kuhati kavu...
No, jutro poslije... Idemo dalje!
Da, “ranjeni”, pod udarcem i nismo baš super i sjajno, ali neuništiv je duh ovog grada, a njega čini svaki pojedinac. Jedna žena koja je u nedjelju ujutro ostala bez doma, bez krova nad glavom, bez stana koji je sada prošlost, u ponedjeljak je već bila... na poslu. Ona je Franka Jelavić Kojić. Majka hrvatskog stolnoteniskog reprezentativca s izborenom vizom za OI u Tokiju. Ma kad god one bile.
- Strossmayerov trg broj 7. To je kuća u kojoj smo odrasli sestra i ja. Dobrih 20 godina. Bili smo ondje dok se nismo poženili, poudavali, a ostala je majka - veli nam jučer Frane Tomislav.
Manju smo priču s fotografijom objavili još jučer. Kuća na Strossmayerovom trgu, samo središte Zagreba, dio famozne Lenucijeve potkove danas je prazna. Nije sigurna za stanovanje. Na zadnjoj etaži je bio stan Kojićevih. Potpuno urušen krov, vanjski zid-dva, uništen velik dio stana.
- Mamu je spasilo kaj je išla ujutro kuhati si kavu. Baš je tada zatreslo. Neću ni pomisliti što bi bilo...
Franina sjećanja na kuću su živa dakako, neovisno što je od tamo odselio od kako je začeo svoju obitelj.
- Imali smo dva izlaza na balkon, prelijep pogled na trg. Gomila uspomena, djetinjstvo. Vežu nas sve lijepe uspomene na taj naš stan, kuću. Sad je sve stalo u tri kofera koliko je majka uspjela odnijeti stvari.
Živjet će i živi ovaj grad
Inače, ako mislite da je najgore bilo u samo nedjeljno jutro... nije.
- Ne, u nedjelju poslijepodne je bilo u biti još gore. To sve sada pada, otkida se, opasno je. Taman su brat i mama bili popodne u stanu, uzeti malo stvari, požurivao je majku kada je bio još jedan potres. Taman je tada pala do kraja greda u maminoj sobi. Nije za igrati se, nije dobro. Ne može se ondje više biti. Bio je i netko iz Civilne zaštite i rekao da moramo van. To nam nitko nije trebao reći. No, evakuirani su i stanari s nižih katova.
Prije svega, dosta o stanu (ako je to primjereno reći), kako je majka?
- Ma, dobro. Kao u filmu. Dvije minute prije potresa se probudila, išla skuhati kavu... Ona je dobro, već je danas na poslu. Šef je rekao da mora dežurati. Život ide dalje. Makar, možda je tako još i bolje njoj. Bolje da radi, nego da razmišlja. Preselila se mama kod sestre i njezinog muža (Tomislav Kolarek, još jedan poznati stolnoteniski reprezentativac, op. a.). Oni imaju trosobni stan, a ja i žena pak imamo malog klinca, pa ga i dodatno čuvamo. Uz sve, evo pretprošlu je noć mali mi imao temperaturu 40,8. Bili smo već ranije kod liječnika, bakterijska upala grla - dokaz kako nevolja izgleda doista nikada ne dolazi sama.
Vratimo se malo ovome što je Frane Tomislav rekao o majci. Žena je izgubila stan, ali mora dežurati! Pa, o kakvom se poslu radi?
- Majka je radiolog, radi u bolnici Sveti Duh.
Onda OK, sad sve razumijemo.
- Da, oni svi moraju biti u pripravnosti. Nema bolovanja, godišnjeg, moraju raditi.
Još jedan pljesak za našu zdravstvenu službu. Svi mi jasno od njih očekujemo pomoć, a ne pitamo se kakve osobne drame oni sami proživljavaju, doma, sa svojim obiteljima.
Ma, živjet će i živi ovaj grad i svi s njim. Sve ćemo popraviti, izgraditi na novo... ne damo se i idemo dalje!