Putovanje je trajalo od ranog jutra i bilo je nagomilano problemima, pa i ne čudi da je navečer, kad se napokon dokopao zagrebačke zračne luke, izgledao “strgano”. No, osmijeh na licu ipak nije izostao jer zadovoljstvo nakon čudesne nedjelje u Poljskoj bilo je jače od umora. Uostalom, umor će ionako uskoro nestati, ali srebro osvojeno na Europskom prvenstvu u Szczecinu ostat će zapisano u životopisu Tina Srbića.
Nakon svjetskog naslova koji je senzacionalno osvojio 2017. na Svjetskom prvenstvu u Montrealu ovo je najboljem hrvatskom gimnastičaru druga velika medalja u karijeri. A tek su mu 22 godine...
Srebro je, dakle, osvojio, ali se u Zagreb vratio bez njega.
Zametnuli torbu
- Malo sam bio tijekom cijelog putovanja iznerviran jer su mi još u Poljskoj izgubili torbu. Taj osjećaj ljutnje prevladao je na ovom putu, ali sad sam sretan kad sam vidio prijatelje i obitelj - rekao je Tin kojeg su dočekali roditelji i sestra, pas Zdenko, prijatelji iz kluba i gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima.
- Medalja je, nažalost, bila u torbi koja je izgubljena, tako da nije doputovala sa mnom, ali organizatori su mi obećali da ću dobiti drugu ako torba ne bude pronađena. Organizacija je bila katastrofa što se tiče autobusa. Dvojicu iz naše reprezentacije su poslali jednim busom sa svom prtljagom prema Berlinu, a nas četvoricu u drugom busu bez prtljage. Još je jedan autobus išao na jedan aerodrom, drugi je išao na drugi, na kraju smo jedva stigli na avion. Bio sam malo iznerviran, ali bit će sve u redu.
Velikog slavlja u nedjelju navečer nije bilo, dijelom i zato što su se svi ostali reprezentativci koji su ispali u kvalifikacijama već ranije vratili u Hrvatsku.
- Svi su otišli i malo mi je žao zbog toga jer nije da sam ostao tamo još dva tjedna, bio sam samo tri ili četiri dana dulje od ostalih. Ovako sam bio s našim trenerima i sucima, ali nije to bila proslava kao što bi bila s mojim prijateljima. A i kratko je trajalo, bio sam iscrpljen, tako da sam se brzo povukao.
Neposredno nakon finala, nakon velikog okršaja najboljih europskih prečaša, u kojem je gledao u leđa samo neuništivom Epkeu Zonderlandu, dečko iz Dubrave teško je pronalazio riječi kojima bi izrazio emocije. Dan kasnije dojmovi su ipak bili malo bolje posloženi.
- Stvarno sam presretan, i zbog vježbe koja je bila najbolja u karijeri, i zbog rezultata, naravno. Kad sam vidio ocjene koje su dobili Dalalojan i Zonderland prije mene, rekao sam si - treći ne želim biti, prvi ću teško biti, ali idem barem probati. Čim sam se popeo na sam podij, iz mene su nestali trema, nervoza i krutost, ušla je neka energija i kad sam krenuo u vježbu, kad sam odradio prvi element, znao sam da je to to. Htio sam da sve bude savršeno, ali na kraju sam imao tu pogrešku na saskoku, tako da može to još desetinku ili dvije bolje.