Zagreb, 050417.
Velimir Susak fizijatar Na fotografiji: Velimir Susak fizijatar Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX / CROPIX

VIŠE OD TISUĆU MARATONA

LEGENDARNI DALMATINAC NEMA DLAKE NA JEZIKU Svjetski rekorder iz jadranskog grada-bisera: Znate kako je, dolaze mlađi, ljepši, bolji ha-ha...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2017. u 23:07

  • Specifičan lik u svakom pogledu, svatko će vam to potvrditi, tko god ga zna. Sportaši su ga voljeli jer je imao neposredan odnos s njima, jer doktor Velimir Šušak Taci, uskoro 54-godišnjak, a o njemu je riječ, “nema dlake na jeziku”. Ali prije svega, sportaše je osvojio stručnošću i poznavanjem njihovih problema jer je i sam sportaš.

    - Krenuo sam s plivanjem. Točka. U zadarskom Jedinstvu. Kasnije sam se počeo baviti i vaterpolom, doduše, trenirao sam dugo jedno i drugo zajedno. Potom sam kao jedan od boljih igrača Druge vaterpolske lige prešao u Biograd, tamo sam igrao pet godina, a mogu se pohvaliti da mi je jedan do trenera bio i Zlatko Šimenc.

    U plivanju je zapravo vrebao iz prikrajka.

    - Bio sam u reprezentaciji, zajedno s braćom Ševo tada, plivao 400 i 1.500 metara slobodno 100 i 200 leptir. Na prvenstvima Hrvatske uvijek tu negdje, drugi-treći, u Jugoslaviji je bilo nekih medalja u omladinskim konkurencijama. Bila je to era braće Petrič, na moju žalost.

    Zato ste pronašli novi plivački izričaj u maratonima.

    - Svidjelo mi se to, Preko - Zadar bio je moj prvi maraton, 1978. godine, a do 1985. sam stalno plivao i pobjeđivao. To je 4,5 kilometara. Držim dva rekorda, kao najmlađi pobjednik,sa 14 godina te osam pobjeda za redom. To je nekako bio zapravo početak maratona kod nas.

    Zagreb, 050417.
Velimir Susak fizijatar Na fotografiji: Velimir Susak fizijatar Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
    Zeljko Puhovski / CROPIX / CROPIX
     

    Plivao za Dražena i Krešu

    Koliko ste ih isplivali do danas?

    - Tko će znati broja, valjda negdje oko 1.500, iako možda i više. I to raznih, od 4-5 kilometra, do 50-60 kilometara.

    Koji vam je maraton bio najduži?

    - Osijek - Vukovar - Aljmaš, 93 kilometra, pa Molat - Zadar 44 kilometra, onda Zadar - Biograd 32 kilometra u komadu. Najspektakularniji su ipak bili ispod Masleničkog mosta, osam godina za redom 24. siječnja za Dan masleničke akcije. Temperatura je znala biti - 7, mora 4 stupnja a 140 km/h udari bure.

    Kako se uopće zaštitite u toj hladnoći, u kojoj bi se i tuljani smrzli?

    - Gušča mast na vrat i ramena, to štiti, i neoprensko odijelo. Znalo je biti i zaleđenog mora, baš gadno.

    Mnogo ste maratona odradili i za godišnjice smrti.

    - Tri puta za Krešu Ćosića, 5. svibnja, Karlobag - Pag sam plivao, za Dražena Petrovića pet puta, Slapovi Krke - Prokljansko jezero - Skradin - Bilice - Šibenik.

    A La Manche, i to je bilo jedno vrijeme u planu?

    - Nisam našao vremena, ali nisam bio niti financijski sposoban. Kada sam bio najspremniji, mislio sam plivati tamo i natrag, ali nije bilo financijskih sredstava. Tko zna, možda se to jednog dana još i ostvari jer ja plivam i dalje, svaki sam dan u vodi, treniram, to je moj život.

    U Zagrebu ste studirali medicinu i uključili se kao liječnik u sportske klubove.

    - 1988-1989. na posljednjoj godini studija, uključio sam se u rad vaterpolskog kluba Mladost kao liječnik, a odmah potom i u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Pomagali smo tijekom rata i mnogim drugim klubovima, pogotovo Jugu i Jadranu, Solarisu...

     

    Igrači su slušali doktore

    Kasnije je uslijedio “transfer” u Cibonu, bilo je zanimljivo u jednom trenutku vidjeti Velimira na klupi Cibone a brata mu Zorislava, također liječnika, na zadarskoj klupi.

    - Zorislav je internist kardiolog i bio je u stožeru kod Jusupa kad je bio trener Zadra, sretali smo se na utakmicama. Ja sam u Cibonu prešao 1994, tada sam dobio specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije. U Ciboni je tada bio direktor Božo Miličević, kojeg sam znao od ranije iz Zadra, on me zvao u Cibonu, a preko doktora Fattorinija riješio sam specijalizaciju. Bio sam u Ciboni pet godina, otprilike kao i u Mladosti. Tada smo napravili pravu dijagnostiku, imali smo kartone svih igrača, cijepili su se, svi su imali medicinsku skrb kakvu trebaju. Znalo se koje lijekove uzimaju, nije bilo ništa na svoju ruku, ništa nije moglo proći mimo liječničke struke, za sve su nas pitali.

    Zato valjda u tih desetak godina koliko ste bili na klupi dva velika zagrebačka kluba, koja su osvajala mnoge trofeje, kod kuće i vani te na klupi reprezentacije, niste imali niti jedan slučaj dopinga.

    - Točno, nismo imali takvih slučajeva jer se nisu niti mogli dogoditi, sve je bilo tada transparentno.

    Čak nije bilo niti nekih velikih ozljeda, koje bi igrača ostavile izvan borilišta više mjeseci.

    - Ne, ne sjećam se da smo imali takav slučaj. Bilo je uganuća, udaraca, svakojakih sportskih ozljeda, ali ništa tako tragično kao, recimo, ova dva posljednja slučaja Pjace ili Arapovića.

    Što je po vama razlog tome, vi ste nekada bolje radili, ili...?

    - Drugi su modaliteti, danas je puno više utakmica nego prije, više se trenira i manje je vremena za oporavak i odmor, zato dolazi do sindroma prenaprezanja. S druge strane, i mediji također stvari danas drukčije tretiraju nego prije, rekao bih, bombastičnije. Mi smo imali dobru preventivu, to je točno, ali mislim da je ključ ipak što je sada veći broj utakmica i samim time manje vremena za oporavak.

     

    Cibona jako troši čovjeka

    Zašto ste se uopće maknuli iz sporta?

    - Znate kako je, dolaze mlađi, ljepši, bolji... Šalim, se. Eto tako, nekako je to došlo normalno, iako ja zapravo nikada i nisam otišao iz sporta, tu sam stalno. Plus toga, morate znati da je Cibona bila veliki klub i da to jako troši čovjeka, bilo je teško više pomiriti svoje obveze na poslu i rad u Ciboni, koji je na volonterskoj bazi. Velik pritisak rezultata koji je na velikom klubu troši sve podjednako, i igrače i trenere, ali i cijeli stručni stožer zajedno s liječnicima i pratećim osobljem.

    Spomenuli ste medije, koji nam u posljednje vrijeme često nude vijesti o iznenadnim smrtima na terenima. Što vi nas to kažete?

    - Nema danas strateških obiteljskih, pedijatrijskih, kardiološko-preventivnih pregleda. I to što sam već rekao, više se trenira, više je utakmica a manje vremena za oporavak. Uzgred, kod nas treba sportsku medicinu podignuti na viši nivo, jer nema specijalizacije iz sportske medicine u Hrvatskoj, ima u Beogradu i Ljubljani, ali nema kod nas.

    Iz drugih medija