Dobar dan, kako ste?
Poznata vam je ta rečenica, zar ne? Teško da prođe dan da je ne izgovorite barem jednom. No, postoji jedan problem. Čujete li i odgovor? Još preciznije, zanima li vas on uopće iskreno? Ili je taj “bok ili dobar dan, kako ste” s vremenom, na žalost, postao tek uvriježeni način početka razgovora, a bez stvarnog zanimanja kako se netko osjeća. Uvjetovano nekakvom užurbanosti življenja, jedan u svojem korijenu lijep pozdrav pretvorio se u gotovo retoričko pitanje. Nije da ne zavređuje odgovor, nego nas se ne tiče. Boli nas briga...
No, sportaš s kojim smo jučer oko podneva ispijali kavicu pokraj zagrebačkog bazena uz Savu spada u kategoriju ljudi za koje nam je - iskreno i doslovno - i te kako stalo kako je. Sandro Sukno upravo je išetao s bazena, nakon 40-ak minuta plivanja. Pitanje s početka teksta stoga nije bilo tek kurtoazni početak razgovora. Njegov nas odgovor zanima. Zanima nas nepuna tri mjeseca nakon operacije na srcu izvedene u Clevelandu. Zanima nas njegovo stanje, zdravlje. Vjerujemo i sve koji ovog trenutka u rukama drže ove novine.
- Zasad je dobro. Što se tiče “normalnog” života, stanje je dobro - veli Sandro Sukno, najbolji vaterpolist svijeta.
- Tegoba nema, prošao je onaj najteži dio. Ovo ostalo...
To je drugi dio koji intrigira javnost.
- Malo sam se počeo kupati, nije to ni blizu ozbiljnog treninga. Ovaj mjesec nećemo ni znati kakva će biti daljnja sudbina moje sportske karijere, moja budućnost. Meni je lijepo već samo skočiti u bazen, isplivati nekoliko širina bazena, malo uživati. Malo posjetiti suigrače. Što će biti dalje, teško mi je reći. Sigurno nastavljam još s pregledima tijekom lipnja. Rekoh, krajem mjesec ću možda znati više.
Sandro Sukno boravio je od ponedjeljka do petka u Zagrebu na pripremama zasad 11 Barakuda. Vikend će provesti kod kuće u Cavtatu, pa od ponedjeljka opet u Zagrebu. Iako, ta riječ “pripreme reprezentacije” jest točna, ali tiče se Barakuda, ne zasad i Sukna.
- Ma, da, čisto rekreativno. Čujte, plivanje je aktivnost kojom se svi mogu baviti, štoviše, svi je i preporučuju. Malo sam samo uveo aktivnosti u svoj život nakon puno mjeseci mirovanja. Malo plivam, vozim bicikl. Ovo mi je prvi ulazak u bazen od prošle jeseni kada su mi utvrdili tegobe. Jesam i dvaput doma malo uskočio u more. Lagano sve, bez štoperice.
Zajednička želja
Načuli smo da ste prije koji tjedan obavili neke pretrage u Zadru i da su nalazi potpuno suprotni onima od prije 6 mjeseci, odnosno da su OK. Točno?
- Je, ali to se znalo nakon operacije. Da je zahvat dobro prošao. Ništa se novo, spektakularno nije doznalo.
Što su vam liječnici u Clevelandu rekli nakon operacije, je li postoji mogućnost povratka vrhunskom sportu?
- Oni su bili upoznati s tim na kojoj sam ja razini sporta i pripreme bio. Tako da je sve išlo nekako s tom mišlju da me se pokuša vratiti profesionalnom sportu. To nam je zajednička želja. Liječnici su dali sve najbolje od sebe, raspitivali se i što je sve potrebno za dostići takvu razinu, ali moramo biti svjesni da su zdravlje i život na prvom mjestu. Sigurnost prvo mene, ali i da nitko ne upadne u neugodnu situaciju, da se slučajno nešto ne dogodi. Sve su stroži propisi, liječnici su sve stroži i oprezniji prema sportu. Vrhunski sport više nije zdrav, to morate znati. To iscrpljuje čovjeka, pa tako i srce. Uz sve su i liječnici naglašeno oprezni, gotovo u strahu zbog nekih nemilih događaja u posljednje vrijeme sa sportašima, koji bi završavali tragično.
Granica nužnog odmora
Sandro se dotaknuo teme od koje ne valja bježati, ona jest donekle znana, ali je treba sve više ponavljati. Vrhunski profesionalni sport nije zdrav! Ljudsko tijelo jednostavno nije zamišljeno u biološkom pogledu za one rekorde i napore koje vrhunski natjecateljski sport potražuje. Griješimo li u dojmu kada vama sportašima baš vaše sportske organizacije, mislim na one međunarodne koje se kriju iza kratica FIFA, LEN, FIBA, FINA, IHF, nimalo ne pomažu? Natjecanja se samo množe.
- Sve se svodi na zaradu. Svaki savez gleda kako će samo što više zaraditi. Sportaš de facto godišnje igra i po 5-6 različitih natjecanja. Na kraju se sve svelo da imamo samo 15-20 slobodnih dana godišnje. Svaki dan se, pak, tijelo dovodi do maksimuma, do granica mogućnosti, bilo da je trening ili natjecanje u pitanju. To ostavlja traga na tijelu po završetku karijere. Mi smo stalno na nekim operacijama. Trebalo bi utvrditi granicu nužnog odmora. Evo, mi u vaterpolu imamo u istoj godini EP i OI, ali i Svjetsku ligu, plus klub. Onda se i omalovažava neko veliko natjecanje poput EP-a, “žrtvujete” se za olimpijske igre. Dolazi se do apsurda da se za olimpijske igre spremate na europskom prvenstvu?! S tim da je baš EP kvalifikacijsko za OI ili Svjetsku ligu... Uzmite ovo ljeto u vaterpolu. Prvo slijedi završnica Svjetske lige u Budimpešti, pa Europsko prvenstvo u Barceloni, bit će i Mediteranske igre, a na kraju još FINA kup u Berlinu. I da, onda još ste imali Europa kup proljetos u Rijeci, nabili pet utakmica u pet dana i, kao, izvrstan turnir! Da, bio je izvrstan jer ste doveli najbolje momčadi svijeta i naravno da će biti zanimljivo, ali dokle tako? Onda kada to završi, vratiš se u klub, gdje preksutra igraš Ligu prvaka, neku sudbonosnu utakmicu. Na kraju uvijek ispaštaju igrači.
Osvajanje je hrana
U listopadu prošle godine pretrpjeli ste onaj početni šok. Onda kada su utvrđeni problemi sa srcem, zabranjeno vam igrati. Morale su vam se tada rojiti po glavi svakojake misli, pitanja bez odgovora. Danas, osam mjeseci kasnije, gdje sebe vidite u budućnosti? Mislite li i dalje da ćete se vratiti ili već razmišljate u nekom drugom smjeru, je li opcija neki drugi posao u sportu i uz njega?
- Ako se ne uspijem vratiti vaterpolu, sada bi mi to ipak bilo lakše prihvatiti. Lakše nego prošle jeseni. Ipak je prošlo neko vrijeme i razmišljaš o tome. No, svih ovih mjeseci u meni živi nada da ću se vratiti u vaterpolo. U igru. Vaterpolo mi je u krvi, on je dio mene, ja ga volim, obožavam. Srećom, napravio sam dosad dosta toga u igračkoj karijeri, puno osvojio i neću rezultatski ni za čim žaliti budem li morao okončati karijeru. Makar, kada jednom počneš osvajati, to vam postane hrana. Teško se odviknuti. Znate što mi zapravo sada najveća želja? Odigrati još barem Olimpijske igre u Tokiju za dvije godine. Sve ovo, mislim na operaciju, napravio sam zbog Tokija. To mi je najveća želja, ali ako ne bude, ništa, gledat ću na televiziji - s blagim će osmijehom u kutu usana Sukno, jedan od najboljih hrvatskih vaterpolista svih vremena, u svih 110 godina koliko se vaterpolo igra na hrvatskim prostorima.
Makar, čak i ako u Tokiju ne bude pod kapicom, Sukna vidimo, zašto ne, u nekoj ulozi u stožeru Barakuda.
- U jednu sam ruku na nešto tako spreman ako ne budem više mogao igrati.
Zanima li vas trenerski posao?
- Ne želim ići toliko daleko i govoriti što bih volio biti. Želim biti pozitivan i zato velim, ja sam igrač. Dok sam igrač, ne želim govoriti o nečem drugom. Kada dobijem konačnu liječničku potvrdu i ako ona bude negativna, tog ću trenutka odmah početi razmišljati što dalje. Dok postoji mogućnost, nadam se. Ja sebe vidim i dalje u kapici, s kapicom na glavi.
Nije jedini po tom pitanju.
Treneru treba vremena
Za konac, kada ste već “na pripremama” reprezentacije, kakvi vam se čine dečki? Sigurno ste i gledali nastupe u Svjetskoj ligi u Splitu, Europa kup u Rijeci...
- Ne bih ulazio u detalje, a još manje u analize rezultata, no, ono što vidim jest prepoznatljiv rad, borba i organizirana igra. Vidi se postojanje sustava, onog koji je postavio Ivica (izbornik Tucak). Nije ni njemu bilo lako u prvih godinu-dvije stvoriti, prenijeti svoja razmišljanja i viđenja vaterpola, kako bi volio da Hrvatska igra. Treneru uvijek treba dati i vremena. Trener mora i vidjeti tko je kakav igrač. Tucak je, u biti, samo nekolicini igrača bio trener u klubu, tako da smo se trebali upoznati, pa je bilo i velikih problema s ozljedama i slično. No, sada je stvoren kult reprezentacije, u kojoj se u svaku utakmicu ide 200 na sat. Veliki su uspjesi iza nas, u pozitivi smo. Na Europa kupu u Rijeci u travnju baš je bila lijepa atmosfera. Navijači su osjetili tu igru sa žarom gdje god igramo. Dečki se, pak, dobro razumiju i s ljudske strane, što se vidi u bazenu. Hrvatska je dosegnula vrh i ostala na njemu i svi će Hrvatsku uvijek spominjati kao jednog od favorita svakog turnira - zaključio je kapetan Barakuda Sandro Sukno.
Nismo pogriješili u imenovanju. Trenutačno kapetansku ulogu, do Sandrova povratka obnaša netko drugi, ali Sandro Sukno bio je, jest i, toplo se nadamo, opet će biti kapetan Barakuda.