Jedna skupina mladića, njih 13 i jedna zastava. Barakude i hrvatski stijeg. I sada konačno i pjesma. Nakon 2 tjedna savršene usredotočenosti na turnir, a prethodnih gotovo mjesec i pol napornih priprema, stotina preplivanih kilometara i podosta tona podignutih u teretani, napokon je stigao i njihov trenutak. Opuštanja. Gledano odozgo, visoko s tribina Alfred Hajosa, zapazili smo tu sliku. Njih veličanstvenih 13, neposrednno po izlasku iz bazena, pjevaju sa zastavom ispred onog dijela tribina na kojima je bilo smješteno 300-injak naših navijača.
- Strašno! Napravili smo čudo, stvarno. Teži ždrijeb nismo mogli imati. Italija, pa Srbija i onda Mađarska. Mislim da smo odigrali fantastičnu utakmicu, ginuli smo u bazenu, ostavli smo srce u njemu kako se kaže - veli vratar Marko Bijač.
- Isplatilo se, pokazali smo da trenutačno igramo najbolji vaterpolo i da smo uvjerljivo najbolja momčad na svijetu.
Dakako da je tu i Anđelo Šetka koji će međutim opovrgnuti da su samo oni, vaterpolisti svjetski prvaci.
- Ma ne, to smo svi. Cijela Hrvatska. Svi ljudi koji su ovo gledali putem TV, kao i ovi koji su nas došli bodriti tu. Svaka čast svima, ali pobijediti Mađarsku u njihovom domu, to samo pokazuje kakva smo momčad. Kakva je ovo ekipa. Što nosimo između nas, jedno veliko srce! Nemam više što reći!
Otprilike baš kao ni otkriće Svjetskog prvenstva, Ante Vukičević.
- Velika sreća. Nemam riječi za opisati ovo. Osim što se mogu zahvaliti svim navijačima koji su bili uz nas, koji su došli ovdje, koji su nam pomogli. I da, čuli smo. Stvarno smo ih čuli! Dali su nam vjetar u leđa.
Andro Bušlje je jedan od one dvojice kojima je ovo drugo svjetsko zlato. Uz Jokovića.
- Nakon 10 godina opet prvak svijeta. Što sad pametno reći. Čestitao bih svim suigračima, kako je turnir odmicao mi smo igrali sve bolje i bolje.