Treninzi su u vaterpolu, ma, načelno u svakom sportu, radost. Ne znači da se ne radi, i to ozbiljno, no, u vodi ili uz rub bazena se trenerove zamisli rješavaju, odrađuju uz smiješak, lagana zadirkivanja, ima tu i smijeha, podbadanja. Na otvorenom, pod suncem, u vodi gotovo da ne može biti drukčije, osim jučer.
Jučer oko podneva kada su dečki bili vani, na bazenu ili u vodi, kako hoćete. Jučer je bila solidna tišina, glava dolje i misli... Misli u Šibeniku, s Vrbom. Ranojutarnja pregrozna vijest o odlasku Renata Vrbičića, koji je na istom ovom bazenu bio prije koji dan, prošli tjedan, dok su tu radili i seniori i juniori, jednostavno je stezala grlo. I suzila oko.
- Kao brat. Kao brat mi je bio. Toliko smo bili... Ma, najradije bih sada otišao dolje, u Šibenik... - promrsio je izbornik Ivica Tucak, Šibenčanin, usko vezan s Vrbičićem.
Znali su se iz bazena desetljećima, odrastali i stasali u istom gradu, klubu, bazenu. Istom sportu.
Ivica Tucak
Drugi Šibenčanin usko vezan s Vrbom Perica Bukić trebao se jučer pojaviti u Zagrebu. Ostao je, jasno, u Krešimirovu gradu.
- Počeli smo bili zajedno u Solarisu, pa onda igrali skupa u Jadranu. On je jedan od nas samo nekoliko iz Šibenika s olimpijskom medaljom. On je igrao zaista ozbiljne role u Jadranu, Mladosti, reprezentaciji. Sportski su uspjesi iznimni i to je posebna priča, ali prije svega bio je prekrasna osoba. Dobra duša, korektan, pošten, uvijek raspoložen i dobre volje. Kada sam postao predsjednik Solarisa, prvo sam njemu dao povjerenje za trenera prve momčadi. On je zaista napravio lijep iskorak, prošle sezone zauzeo 6. mjesto, veselio se novoj sezoni jako...
U ponedjeljak navečer u Šibeniku upravo su Vrba i Pero razgovarali o klubu, vaterpolu... Ispalo je da su to bili posljednji sati Renata Vrbičića.
- Ostali smo razgovarati do pola 9, 9. Raspričao se, pun entuzijazma i s velikom strašću komentirao sljedeću sezonu, igrače, pojačanja i onda... Nemam riječi. Ne znam više što reći. Šok, nevjerica, silna tuga. Kad čovjek umre doslovno u trenu, preko noći, netko s kim si proveo život, bio u kontaktu na dnevnoj bazi... Kada ode netko u 48. godini, stvarno... Šok.
Na OI u Atlanti 1996. prije 22 godine centarski tandem su tvorili Vrbičić - Hinić. Vrba je bio prvi centar. Logično jer je bio iskusniji, stariji, mlađi Hina bio je zvijezda u usponu.
- Ja ga pamtim uvijek, ma, više-manje svi, po tomu što je bio jako vesele naravi - jučer će Igor Hinić o svom malo starijem kolegi, suigraču iz reprezentacije, ali i kolegi po trenerskoj struci.
- Uvijek za dobru zezanciju, podizao je atmosferu, svi smo ga voljeli. Ljudina i pol. On je... teško mi je. Ne mogu...
Dubravko Dudo Šimenc među silnim je velikim utakmicama i turnirima briljirao baš na Igrama u Atlanti ‘96. Iz koje pamti upravo Vrbu.
- Dva posljednja četverca u polufinalu protiv Italije. Tada su još bili četverci. To je on izborio. Lav! To je Vrba. Veliki, srčani lav dobre duše. Nasmiješen, dobre volje, ali briljantan igrač. Uz sve vrlo skroman. On je jedan od onih koji je uvijek bio spreman postaviti leđa za suigrača, za suigrače, za momčad. Beskrajno dobar, odan matičnom Solarisu. Ondje je započeo trenersku karijeru. Iz autobusa velikih vaterpolskih veličina, izašao je još jedan putnik i to me čini nesretnim, tužnim - na koncu će Dudo Šimenc.
Iako nešto mlađi od Vrbičića, i Vjekoslav Kobešćak dio je upravo te generacije, naraštaja hrvatskih vaterpolista koje ćemo najviše pamtiti po olimpijskom srebru u Atlanti. Njih dvojica, pak, Vrba i Vjeko, dvije godine ranije, 1994. podijelili su naslov vaterpolista godine u Hrvatskoj.
- Golem šok. Nestvarna informacija. Vrba je uvijek bio veseo, drag i dobar čovjek, vrhunski sportaš. Čovjek bez mrlje, a ovo je silan gubitak za vaterpolo. Sve moje misli su sada s njegovom obitelji, svima njegovima - jučer će Vjekoslav Kobešćak.
Svaki razgovor koji smo jučer obavili započinjao je ili upitom “je l’ moguće?”, ili konstatacijom “strava i užas”. Oni koje smo vidjeli, nisu skrivali suzu. Trenutak kada ponestaje i riječi i “tinte”...