14 FEB 1984: JURE FRANKO OF YUGOSLAVIA IN ACTION DURING THE GIANT SLALOM COMPETITION AT THE 1984 WINTER OYLMPICS HELD IN SARAJEVO. FRANKO WON THE SILVER MEDAL WITH A TIME OF 2:14.41 MINUTES.
Getty Images

IZBJEGNUTA SRAMOTA

'VOLIMO JUREKA VIŠE OD BUREKA', 35 GODINA PROŠLO OD SENZACIJE NA OLIMPIJADI 'Bio sam opterećen, ne možeš skijati s 22 milijuna ljudi na leđima...'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 15.02.2019. u 08:30

  • JURE FRANKO Junak Olimpijskih igara 1984. koji već više od tri desetljeća slavi dva rođendana - jedan 28. ožujka kad je prije 56 godina rođen u slovenskoj Novoj Gorici i drugi na Valentinovo, 14. veljače, kad je osvojio olimpijsko srebro u Sarajevu

    Godine prolaze, klinci koji su 80-ih godina prošlog stoljeća bili na početku svojih životnih staza postali su ljudi u ozbiljnim godinama koji broje sijede vlasi, ako im je uopće ostalo išta za brojanje, ali neke su slike ostale žive kao da su se dogodile jučer, a ne prije tri i pol desetljeća.

    - Sin je prije nekoliko godina slučajno na televiziji vidio utrku i dotrčao do mene “kažu da je to Jure Franko, ali ovaj ima kosu, a ti nemaš” - prisjeća se kroz smijeh danas 56-godišnjak, koji je prije 35 godina svoje ime utisnuo u kolektivno sjećanje svih koji su te 1984. godine bili svjedoci povijesne, prve zimske olimpijske medalje za bivšu državu.

    Sarajevo 1984. Četrnaesti dan veljače i utrka olimpijskog veleslaloma na Bjelašnici. Jedan tek 21-godišnjak i potpuni delirij uz stazu (navodno je bilo 30.000 gledatelja) i televizijske ekrane po cijeloj bivšoj Jugoslaviji kad je taj čupavi mladi Slovenac ušao u cilj druge vožnje s najboljim vremenom i osigurao olimpijsko srebro. I jedan transparent za sva vremena “Volimo Jureka više od bureka”.

    Zagreb, 180615.
Kaptol, kazaliste Komedija.
Jure Franko, bivsi slovenski skijas i producent mjuzikla Mamma mia.
Na fotografiji: Jure Franko.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
    Foto: Marko Todorov / CROPIX

    Jure Franko, bivsi slovenski skijaš i producent mjuzikla Mamma mia

     

    - Tada zapravo nisam bio potpuno svjestan koliko je veliko to što sam napravio jer kao sportaš si u treningu, pripremama, u svom filmu, fokusiran si na sebe i ono što trebaš napraviti i ne osjećaš potpuno tu atmosferu, iako je za sve nas nastup na Olimpijskim igrama u našoj zemlji, jer bila je naša tada, bile ogromna stvar.

    S vremenom je postao svjestan...

    - Rekao sam već puno puta i mogu samo ponoviti, tada, u tom trenutku to nisam znao, ali ja sam u Sarajevu rođen drugi put. Imam život prije i život nakon Sarajeva. Prije te medalje ja sam bio samo Jure Franko, dobar skijaš, perspektivan, a nakon medalje se sve promijenilo.

    Iz današnje perspektive, a posebno s teretom načina na koji se bivša država raspala, teško je pojmiti kako su se tada doživljavale Igre na ovim prostorima.

    - Nisam to ni ja tada do kraja shvaćao, iako smo svi na neki način bili vezani uz te Olimpijske igre, radom, duhom, natjecanjem. I dobro je što nisam bio do kraja svjestan jer ne možeš skijati s 22 milijuna ljudi na leđima, s njihovim očekivanjima.

    S očekivanjima medalje. Barem jedne, jer svaki ali baš svaki prethodni organizator ZOI mogao se pohvaliti odličjima, Sarajevo nije željelo biti iznimka.

    - Svi koji smo sudjelovali bili smo svjesni toga i hvala Bogu što se nije dogodilo da budemo prvi koji nismo uspjeli - prisjeća se Franko i dodaje:

    - Ja sam taj sretnik koji može reći da je zaslužan što je izbjegnuta ta sramota, ha-ha.

    Vi za širu javnost niste bili u prvom krugu onih od kojih se očekivalo odličje, prije su to bili Bojan Križaj i pokojni Boris Strel.

    - Zapravo jesam bio po rezultatima, ali to se više znalo unutar reprezentacije, u skijaškim krugovima, u očima publike su doista bili više Križaj i Strel.

    Zagreb, 180615.
Kaptol, kazaliste Komedija.
Jure Franko, bivsi slovenski skijas i producent mjuzikla Mamma mia.
Na fotografiji: Jure Franko.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
    Foto: Marko Todorov / CROPIX
     

    I onda je došla utrka, prva vožnja veleslaloma i Jure Franko na četvrtom mjestu...

    - Bio sam više nego miran, istrošen od pritiska koji je zapravo trajao sve do prve vožnje, a nakon nje sve se to malo spustilo, otišla je ta briga o medalji, jer tu sam, četvrti sam, moram samo napasti svom snagom...

    A prije napada je - odspavao.

    - Ali ne zato što sam bio toliko relaksiran, nego zato što sam bio toliko umoran - priznaje sa smijehom Franko i objašnjava:

    - To je onaj kako ga Amerikanci zovu “power nap”, nekih 10-15 minuta sna i tu se vratila sva snaga i želja.

    Ostalo je povijest, najbrže vrijeme druge vožnje i srebro. Iza Švicarca Maxa Julena (2:41.18), koji je bio najbrži i nakon prve vožnje, a za kojim je u konačnici Franko zaostao 23 stotinke (2:41.41) i ispred Andreasa Wenzela, kojeg je s ukupno 35 stotinki boljim vremenom potisnuo s drugog na treće mjesto (2:41.75). A za nagradu je dobio videorekorder Hitachi i tada mu se to činilo kao jako velika stvar.

    Je li vam ikad bilo žao što ipak nije bilo zlatno odličje?

    - Iskreno da vam kažem - ne. To je bila toliko velika pobjeda, točno tako je doživljavana od prvog trenutka, i za mene osobno i za cijelu državu, da nisam nikad žalio što je bilo srebro a ne zlato.

    Osim...

    - Osim što sam na postolju mislio da bi se zapravo trebala svirati naša himna, a ne švicarska, ha, ha...

    Zbog osjećaja koji je medalja izazvala.

    - Da, jer doista smo je svi skupa doživljavali kao pobjedu, kao zlato. Ponekad mi se i svih ovih godina kad me predstavljaju u nekom društvu zna dogoditi da kažu “Jure Franko, naš zlatni olimpijac” pa kad upozorim da nisam zlatni nego srebrni samo me prekinu i kažu “ma, šuti, ti si za nas zlatni”.

    Trideset pet godina je prošlo, ali i dalje izaziva veliku pažnju kod ljudi čim shvate tko je ispred njih...

    - Gdje god da idem, u Zagreb ili Dalmaciju, u Makedoniju, Srbiju, a pogotovo u BiH, stalno se susrećem s time. Svatko tko se sjeća tih Olimpijskih igara zna točno gdje je bio kad sam osvojio medalju i to je meni...

    Zastao je na trenutak tražeći prave riječi...

    - Baš mi je toplo oko srca i u duši.

    Danas mu to naravno nije nikakav teret, ali prije 30-ak godina vjerujemo da nije bilo lako živjeti s time da ste preko noći postali “svačiji Jure Franko”.

    - Nije, sve se gledalo kroz prizmu te medalje i teško je mladom čovjeku živjeti s time. Bilo je to drukčije vrijeme, nismo imali nikakve PR stručnjake tada, nekoga tko bi vodio brigu oko toga. Naš odnos s navijačima je bio vrlo iskren, stalan, pa ja sam se i dalje vozio na treninge običnim autobusom zajedno sa svim ostalim “običnim” ljudima, i svatko mi je u svakom trenutku mogao prići, razgovarati, tražiti potpis, čestitati... Naravno da je to do neke mjere lijepo, da godi, ali mene je i opterećivalo. Imao sam osjećaj da svi od mene i to svakog trenutak očekuju da ću napraviti nešto izuzetno, ma imao sam osjećaj da i iz tog autobusa moram izaći na neki poseban način, ne obično zakoračiti.

    Potpuno je svjestan kako je najveći problem bio on sam, a ne okolina, ali tada je imao samo 21 godinu.

    - Da, sam sebe sam najviše opterećivao, bilo je to doista moje unutrašnje opterećenje koje sam teško podnosio. Kad osvojiš olimpijsku medalju onda nema natrag, očekuje se samo da nastavljaš s iznimnim rezultatima. I ja sam to očekivao, ali bio sam previše u grču, previše sam skijao na snagu, bez opuštenosti, i dalje su moji rezultati bili dobri, ali ne toliko dobri koliko sam očekivao. To su sve bitke koje svaki sportaš proživljava, nebitno na kojem je nivou, iz toga se uči, iz toga dobiješ iskustvo. Moraš shvatiti da nije važan rezultat nego put.

    Franko nikad više nije osvojio medalju, ali zapravo i nije imao priliku, jer skijao je do kraja te olimpijske sezone i još samo jednu u Svjetskom kupu. Sa samo 23 godine oprostio se od skijanja. Ne zato što se nije mogao izboriti s tim pritiskom, ili mu je bilo previše, nego zato što je - morao.

    - Na žalost ja nisam imao sreću da bih ispunio svoju sportsku karijeru u punom smislu. Zbog problema s kukovima bio sam prisiljen prestati. Sa samo 23 godine više fizički nisam mogao izdržati treninge i morao sam odustati, iako sam zapravo bio na početku karijere pa je i zbog toga ta medalja ostala toliko jača, važnija u mojoj karijeri.

    Karijeri koje zamalo nije ni bilo, upravo zbog kukova.

    - Problemi su mi dijagnosticirani s 18 godina, trebao sam već tada prestati sa sportom, ali zahvaljujući jednoj grupi mladih ortopeda u Sloveniji odlučili smo da ipak produžim, ali uz stalno praćenje stanja.

    Izdržao je do 23 godine, više nije mogao.

    - Tada su mi rekli da su moji kukovi kao da imam 75 godina. Jedan kuk sam u međuvremenu zamijenio umjetnim, s drugim me to još čeka, eto i to vam je cijena vrhunskog sporta.

    Ali skija i danas, pomalo.

    - Jako turistički, dva spuštanja pa odmor i pivica pa opet lagano natrag ha, ha.

    A gdje je danas olimpijsko srebro, u nekom sefu na sigurnom?

    - Ne, nikad nije bilo u sefu, stalno je po školama, vrtićima, stalno visi djeci oko vrata, želio sam da imaju mogućnost da ga dodirnu, osjete, slikaju se s njim, da vide da je moguće ostvariti nešto veliko ako to doista žele i žive za to. Ma, to vam je vrlo upotrebljivi muzejski artefakt ha, ha...

    A burek? Jedete li burek?

    - Ha, ha, jedem naravno, posebno volim burek ispod sača, ali još sam uvijek više čovjek od ćevapa.

    Franko: Janica je bila takav izuzetni sportaš

    Frankova karijera se djelomično poklopila s karijerom Ingemara Stenmarka koji je dugo imao status onoga čiji rekordi nikad neće biti srušeni, ali Lindsey Vonn je došla jako blizu, a Mikaela Shiffrin se trenutačno čini kao sigurna oklada.

    - Da, Shiffrin ima puno realnije šanse od svih, mlada je, ali ključ će biti hoće li i dalje izbjegavati ozljede. Ono što se meni čini je da jako pametno bira što skijati u kojem trenutku.

    Što kažete na Marcela Hirschera i njegovih sedam uzastopnih velikih Globusa, to je jedna od stvari koja se činila kao nemoguća za ostvariti, a uskoro će čini se podignuti i osmi.

    - Sedam puta uzastopno osvojiti Svjetski kup je doista nešto nevjerojatno, a još je najvjerojatnije da mu sad - kad kao polako završava s karijerom - pobjede još lakše dolaze ha, ha…

    Dimenzija više, nešto što imaju samo neki i vrlo rijetki, to su za Franka sportaši kao Hirscher.

    - Vaša Janica je bila takav izuzetni sportaš, ja ne znam kako je tamo gdje su oni jer nikad nisam bio u tim sferama ha, ha. Ali to su oni ljudi koji imaju jednu brzinu više, nemoguće je nama normalnima doći do toga jer oni kao da kreću još jače tamo gdje je tebi maksimum. Izdaleka je to jako lijepo gledati kod takvih ljudi kao što su Janica, Ivica, Maze, Shiffrin, Hirscher, Vonn, nekad Stenmark…

     

    Tagovi
    Iz drugih medija