Zagreb, 050117.
Medvednica, Sljeme.
Utrka muskog slaloma Snow Queen Trophy 2017 u sklopu Audi FIS Ski World Cup koja se vozi na Crvenom spustu.
Na fotografiji: Ivica i Janica Kostelic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX / CROPIX

JEDAN OD VELIKANA HRVATSKOG SPORTA

KRALJ SLJEMENA ZA SVA VREMENA Zagreb se ovacijama oprostio od legende, dok je mama Marica rukama skrivala lice...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 06.01.2017. u 08:23

  • Mama je skrila lice rukama. Onako kako je to godinama radila. Dok je Janica jurila spustovima, dok je Ivica ostajao sam u startnoj kućici na nekoj drugoj vožnji slaloma.

    Mama Marica vjerojatno nije vidjela kad je Ivica Kostelić ušao u cilj svojeg posljednjeg natjecateljskog Sljemena. Nitko nije rekao, on sam to nije kazao, ali svima je tako izgledalo. Da je posljednji.

    Uostalom, što reći o tome kako je to trenutačno izgledalo na stazi kad je Ivica Kostelić, bez neke opasnije vidljivije pogreške, ušao u cilj s gotovo četiri sekunde zaostatka za najboljim iz prve vožnje Manuelom Fellerom. Nije samo to bio loš podatak. Puno lošiji jest da je u cilju bio tek jedan slabiji, stanoviti Bolivijac Simon Breitfuss Kammerlanden.

     

    Realan, a ne tužan

    Za čovjeka koji osvojio Svjetski kup, za čovjeka koji je u toj jednoj sezoni bio najbolji skijaš svijeta, za čovjeka koji je bio svjetski prvak, za čovjeka čije je to, k vragu, brdo, moralo je to biti barem malo ponižavajuće.

    Međutim, to Sljeme, Zagreb, Hrvatska, Kostelići, pa i Ivica nisu u nekom normalnom odnosu. Dok je Ivica Kostelić ispisivao jedan od najtužnijih rezultata karijere, tribine su divljale, ludovale, bile su to ovacije jednom kralju čiju krunidbu nikad nisu ugledali, ali on je baš tada dobivao svoje žezlo, mač, pa i krunu. Za sva vremena.

    Kralj skijanja u jednoj čudnoj zemlji. Koja sa skijanjem, koliko nam se god to trudili ovih dana objasniti subjektivni skijaški zanesenjaci, prave veze sa skijanjem nema. I bojim se da nikad neće imati.

    On sam nije bio tužan, on je bio prokleto realan. To koljeno, desno koljeno u groznom je stanju. Ono mu ne dopušta da pritisne stazu, ono ga limitira. Tim gore je sve to ako ste sportaš, vrhunski sportaš i znate da su svi ostali dijelovi tijela, gotovo kompletan “set-up” u savršenom stanju. A nešto ne valja.

     

    Tko god se bavio sportom i na rekreativnoj razini a donekle se brinuo o svom tijelu, zna koliko je odvratno kad si svjestan da je glava spremna, a tijelo odbija poruku.

    I to je nešto s čim Ivica Kostelić živi posljednje tri-četiri godine. Kazat ćete, boli ga cijelu karijeru, i vjerojatno je to točno. No, sve ima rok trajanja, a koljeno Ivice Kostelića više nije za veliki, vrhunski sport. Iako on i dalje traje. I nada se.

    Kaže, “sportski je vjerovati”, naučen je tako da svaki put, u kakvom god bio stanju, pruži maksimum.

    I nemojte sumnjati, on je i na Sljemenu, u toj prvoj jučerašnjoj vožnji, u kojoj je samo slučajni turist iz Bolivije bio slabiji od njega, pružio maksimum.

    Ivica Kostelić nikad nije znao drukčije.

    U cilju nije bio spektakularan, čak sam dojma da je bio puno emotivniji dva dana ranije kad smo se sreli na stepenicama Tomislavca. Ovo je bila realnost na koju je on bio spremniji, nego svi mi koji smo se nadali čudu.

    Ivica Kostelić prevelik je i preozbiljan sportaš da bi vjerovao u čuda. Čuda tu, na ovoj razini, nisu moguća. Čuda nema.

    Novinar se sjetio i Jean-Claudea Killyja. Razgovara koji smo vodili dan ranije u predvorju Westina. Pitao sam sjeća li se baš prve utrke Svjetskog kupa, one u Berchtesgadenu. Kazao je Killy da je bio veleslalom. Nije, bio je slalom. Ali nije promašio kad je rekao da je na njemu bio loš.

     

    Jedan od najvećih

    I bilo mi je kristalno jasno da je danas Jean-Claude Killy najveća zvijezda koju je ikad imao ovaj sport. I da nitko ne govori o onim utrkama, a zna i Killy da ih je bilo, utrkama u kojima je bio - samo loš.

    Za neko vrijeme, sport je baš takav, kad se bude govorilo o velikanima, nitko se neće sjećati utrka poput jučerašnje. Pred očima svih Ivica Kostelić će biti pobjednik, čovjek s gitarom u cilju, čovjek koji je šest puta pokorio Wengen, koji je bio, ej, ljudi, najbolji skijaš svijeta!

    To vrijeme radi od velikana. Neuspjesi se zaboravljaju. Prebrišu se krpom. Uostalom, sjeća li se netko da Janica svaki put nije bila najbolja, pamti li itko od onih koji se i danas sjećaju da je Dražen Petrović znao odigrati i grozne utakmice? Sjeća li se tko više svih Goranovih izgubljenih Wimbledona ili pamti samo onaj iz 2001? Hoće li se netko sutra sjećati teških poraza Mirka Filipovića ili će pamtiti samo pobjede?

    To je jedna od povlastica najvećih.

    Kao takav odlazi i Ivica Kostelić. Kad on to bude želio, naravno. Možda u Wengenu, možda nakon njega. Možda tek na Igrama u Koreji. Tko to zna.

    Za kraj je rekao nešto i sebi. Ili o nama. Priznao je da je on dio svih nas i da smo mi on. I ponadao sam se, iako svjestan naivnog sna, poput Lennonove Imagine.

    Bilo bi doista dobro kad bi Hrvatska bila kakav je on.

    Iz drugih medija