Maksimir je, prije svega, park-šuma, nekada istočno od Zagreba, a sada na istoku toga grada, koju je na biskupijskom zemljištu počam od 1794. dao urediti zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac de Rakitovecz, korifej prosvjetiteljstva i začetnik etnografije u Hrvatskoj, jedan od prvaka hrvatskoga građanskoga nacionalnog preporoda, utemeljitelj sadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
U nazivu Maksimir spojeno je biskupovo ime i imenica “mir”. Ideju za naziv vjerojatno je dala sintagma “Mea requies” (moj počinak, moj mir), u prosvjetiteljsko doba čest na ladanjskim kućama, osobito u Engleskoj (Goscinny je u Astérixu ucrtao “Mea requies” kao naziv fiktivne Cezarove ladanjske kuće blizu Rima). Po sličnoj logici je dr. Ljudevit Gaj svoj posjed pored Zagreba nazvao Mirogoj.
Vrhovčevo djelo nastavili su nasljednici, pa je Maksimir u engleskome pejzažnom stilu dao 1836. preurediti biskup Gjörgy (Juraj) Haulik de Váralya, kasniji prvi nadbiskup metropolit i kardinal (kada je i Zagreb pridružen drevnijima hrvatskim metropolama).
Maksimirska šuma-park dala je naziv cijeloj okolici, nekim okolnim objektima, naposljetku i općini. Jedan od objekata je stadion Hrvatskoga akademskoga športskog kluba (HAŠK), otvoren 1912. uz južni rub Maksimirske šume, pa nekoliko puta preuređivan.
Od 1945. to je Gradski stadion koji koristi Dinamo.